Page 93 - STAV broj 278

– Da. dobio sam pravo da kosti svog oca poko- nikad zarasle rane ponovo je počela da
– Nije imao prednja dva zuba? pam u društvu jedine skupine ljudi koju je lipti krv iz svih mecima pokidanih tje-
– Ne, izgubio ih je u ratu. ikad poznavao, volio i s kojima je podije- lesa ili sam barem želio da je tako. Ušao
– Znate da nismo našli desnu šaku? lio najgore i najteže trenutke svog života. sam i kroz neki cvijetnjak prošao do ta-
– Znam, bio sam na ekshumaciji, to buta i nastavio hodati pored njih, sve dok
je vjerovatno od granate, kad je eksplo- XVII nisam naišao na očev. Cijelu prethodnu
dirala, znate... Nadao sam se da ću dugo čekanu pri- noć je padala kiša i zemlja je sa svakim
Doktor mi je dao nekakve papire na liku da ostanem nasamo s ocem dobiti tog korakom cvilila ispod nogu. Čistio sam
potpisivanje i još jedan dokument u ko- dana. Želio sam žarko da dođem dovoljno rukama zeleni pokrov, očistio pločicu s
jem je pisalo da je Sulejman S. moj otac, rano i razgovaram makar s kostima. Ali imenom od zakorjelog blata i, dok su se
istina samo 99,99999 posto. Sakupio sam kad sam stigao, zatekao sam hiljade ljudi suze, neprekidno – tako da više nije bilo
papire, zahvalio se doktoru, ujeo se za je- koji su milili cestom pored groblja ili tra- smisla pružati otpor – slijevale niz lice,
zik i izašao iz zgrade. žili svoje među nekoliko stotina uredno ponavljao: “E, moj stari...”
poredanih tabuta unutar ograde. Nisam ništa više umio reći, nisam
*** Cijelim putem mi je bila muka, po- mogao, sve je od onog što sam mu ma-
vraćalo mi se, dijelom od gladi, dijelom kar i mrtvom htio kazati bilo odveć in-
I pored toga što mi je smetao ceremo- od toga šta sam očekivao da vidim. Ljudi timno, a gomila oko mene je nastavila
nijalni karakter masovnih sahrana u Po- su nastavili militi duž ceste, srpski poli- rasti. Bilo je među njima ponajviše lju-
točarima, znao sam da je to jedino mjesto cajci u crnim kombinezonima poredani di kao i ja, nesretnih i željnih mira; ali,
gdje bi otac želio biti pokopan. Ali, ni to duž puta poprijeko su gledali mladiće bilo je tu i znatiželjnika, koji su tu bili
nije bilo tako lako: tamo je bilo mjesta koji su visoko nosili zastave Republike i iz primitivno voajerskih pobuda, jer ni-
samo za one pogubljene u julu 1995. go- glasno uzvikivali “Allahu ekber!”. I sam šta ljudsku pažnju ne zaokuplja tako kao
dine. Nisam mogao vjerovati: morao sam sam ih gledao u nevjerici – ali ne zato što smrt uživo. Između tabuta je hodao je-
uputiti pismenu molbu nekakvom odbo- je to bio hrabar čin, štaviše, bio je to vr- dino neki fotograf, s pomodnom crnom
ru koji će odlučiti o tome da li moj otac hunaravni kukavičluk – dok su gazili po maramom na glavi i u kratkim hlačama,
može biti pokopan tamo. Odgovor koji tuđoj nesreći tako daleko izvan njihove neuznemireno i povremeno se zaustav-
sam dobio jedva deset dana prije sahra- sposobnosti poimanja. ljajući tek da okine aparat. Nisam više
ne bio je potvrdan: presudilo je to što je Pošao sam prema ogradi u blizini mogao. Otišao sam.
moj amidža ubijen nakon pada enklave; ulaza u kapiju, naslonio se i nekoliko
ako i kad bude pronađen, i on će također minuta posmatrao zelenilo tabuta na Odlomak iz knjige Emira Suljagića “Sa-
biti pokopan tamo. I samo zahvaljujući mokroj zemlji. Bili su tako nezaštićeni. mouk”, novela, “Buybook”, Sarajevo/Zagreb,
tome što sam nakon oca izgubio i amidžu, Negdje duboko u meni je prsnulo i iz 2014. n

STAV 2/7/2020 93