Page 98 - STAV broj 278

25 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI – KULTURA SJEĆANJA

Svjedočanstvo Hasiba Suljića
DRINA JE POTEKLA

IZ MAJČINIH OČIJU

Među dragocjenim svjedočanstvima o Srebreničkom genocidu jeste i ono Hasiba Suljića.
Rođen je 26. juna 1980. godine u mjestu Slatina, mjesna zajednica Sućeska, općina
Srebrenica, kao četvrto dijete oca Hasana i majke Munire. Kao petnaestogodišnjak, u julu

1995. godine uspio se probiti do slobodne teritorije. Želja za životom i susretom s majkom
nosili su njegovo umorno i ranjeno tijelo. Dvadeset i pet godina kasnije, Hasib je napokon
zabilježio svoje svjedočenje. Oslovljeno radnim naslovom Put smrti, ovo je svjedočanstvo

trenutno u pripremi za štampu. Ipak, Izdavačka kuća “Dobra knjiga” ustupila je Stavu
Suljićevu priču, čiji dio donosimo u redovima što slijede. Priča je to o mukotrpnom probijanju
ka slobodnoj teritoriji i potrazi za najmilijima. O nadi i neizvjesnosti. Gladi i neizrecivoj tuzi.
Priča je to o susretu s majkom koja ništa nije znala o sudbini svog sina

ok je pucnjava trajala, instin- nakon koje smo pomislili da nam više na slobodnu teritoriju. Proteklih dana
ktivno sam se skrio ispred jed- nema spasa. Ti trenuci trajali su poput je “slobodna teritorija” izgledala toliko
nog panja. Bio je dovoljno vi- vječnosti. Mislili smo da su posljednji, daleko da insan u maglovitim dubina-
Dsok za privremeno sklonište. da su naši dunjalučki satovi otkucali. ma svog bića počne sumnjati u njeno
Nedugo zatim, uspio sam nekako ući Odjednom se začuo glas: “Ako ste postojanje. Pa evo, vele nam da smo je
u šumu. Noga me užasno boljela. Htio iz Srebrenice, slobodno dođite ovamo!” dosegnuli, napokon. Prvi smo koji su
sam da utvrdim stepen povreda i po- Šutjeli smo. Nismo znali ko nam se iz proboja od pravca Srebrenice naba-
kušam ublažiti bol. Vidio sam da su obraća. Neznani glas ponavljao je ovu sali na taj bunker. Iskrena radost na li-
mi pantalone krvave u predjelu lijeve rečenicu nekoliko puta, ali smo reagirali cima vojnika Armije Republike Bosne
natkoljenice. Skinuo sam ih nakratko tek nakon što je oštrim tonom upozorio i Hercegovine odagnala je sve sumnje.
da vidim ranu i na neki način zausta- da će zapucati ako ne krenemo prema Slobodna teritorija doista postoji! Našli
vim krvarenje, ali ostatak grupe nije njemu. Nemajući gdje, krenuli smo smo je lutajući kosmosom neizvjesno-
se zaustavljao. Naprosto sam morao prema bunkeru. Glas nas je upozoravao sti. U njoj ima mjesta i za nas, putnike
ponovo navući pantalone i krenuti za da idemo polahko jer je ispred nas bilo iz galaksije tuge.
njima. Srećom, zastali su na ulasku u mina. Uspjeli smo sigurno prići bunke- Savladale su nas emocije nakon
šumu vidjevši poteznu minu, što ih je ru. Rečeno nam je da smo tim svojim spoznaje da je došao kraj našem puto-
usporilo. Da nije bilo te mine, zasigurno koracima stupili na slobodnu teritoriju vanju na kraj noći. Plakali smo poput
ih ne bih stigao jer sam se veoma teš- Republike Bosne i Hercegovine. djece. Plakali smo od radosti. Plaka-
ko kretao. Nek je i mina nekome neko Bio je to kraj mjeseca jula 1995. godi- li smo od tuge. Naši vojnici – kako to
dobro donijela! ne, oko sedam sati ujutro. U bunkeru su dobro zvuči – ponudili su nam hranu.
Izmrcvareni i napola živi, nastavi- bila tri vojnika Armije Republike Bosne Na bunkeru je bila obješena puna vre-
li smo kretanje uz brijeg. Ispred nas se i Hercegovine. Jedan od njih je spavao, ća hljebova. Bili su to najveći hljebo-
iznenada našao bunker. Prema nama drugi je sjedio i pravio čaj, dok je treći vi koje sam u životu vidio. Upitao sam
je bilo upereno oružje. Umjesto dobro- vodio komunikaciju s nama. Opreznost vojnike mogu li uzeti jedan. Odgovorili
došlice – cijev iz puškarnice. Bili smo – ta majka sigurnosti – nije nam dala su da mogu, da su hljebovi tu upravo
prestravljeni i stajali smo zaleđeni u ne- da nakon svega kroz šta smo prošli tek zbog nas i svih koji se putevima pakla
pomičnom položaju. Zavladala je tišina tako povjerujemo da smo doista stigli probijaju do slobodne teritorije. Uzeo

98 2/7/2020 STAV