Page 99 - STAV broj 278

sam hljeb i sjeo pored vojnika koji
je pravio čaj. Ponudio mi je šećera,
a ja sam otvorio hljeb, nasuo šećer
unutra i tako ga čitavog pojeo. Bio
je to najslađi obrok u mom životu!
Svi su me upozoravali da ne smi-
jem tako mnogo jesti, da će to biti
šok za organizam, kao da šok nije
bio sve kroz šta smo prošli. Među-
tim, u tim momentima sam toliko
žarko želio da se najedem da uop-
će nisam obraćao pažnju na takva
upozorenja. Mislio sam: samo da
utolim glad, pa nek odmah umrem.
U bunkeru smo se zadržali ne-
kih pola sahata. Vojnici su pozvali
nekoga iz komande Armije RBiH
da prenesu kako je jedna grupica
stigla iz pravca Srebrenice. Nedu-
go zatim, došao je vojnik koji nas
je odveo do kuće gdje je bila sta-
cionirana komanda Armije. Ušli
smo u kuću u kojoj nas je na stolu
čekalo po pola hljeba s kajmakom
i po čaša mlijeka. Ponovo sam po-
jeo ponuđeni obrok. Ostali su bili
mnogo oprezniji kako sebi ne bi
naškodili velikim količinama hrane
nakon toliko vremena provedenog
bez osnovnih namirnica neophod-
nih za preživljavanje. Nakon što
smo se malo smirili i odmorili, evi-
dentirali su nas i s tog mjesta nas
poslali do vojne kuhinje. Tu smo
zatekli veći broj ljudi koji su istog
jutra izašli na slobodnu teritoriju.
Ubrzo zatim pojavio se trak-
tor za prijevoz ranjenika. Bilo je
ukupno trinaest ranjenih. U sku-
pini izmorenih sugrađana koji su
uspjeli preživjeti genocid prepo-
znao sam Esada Bećirovića s Po-
mola. Uspio je preći kod bunkera
koji se nalazio malo visočije od
mjesta gdje je moja grupa prešla.
Tu su nas ponovo ponudili jelom
i cigaretama. Opet sam pojeo pola
hljeba premazanog marmeladom i
oko kilogram hurmi. Od tog dana
više ne jedem hurme.
Jedan vojnik mi je dao patike i
majicu, nakon čega su nas kamio-
nom prebacili preko Visa, ratnim
putem do kasarne u Vukovijama.
Istuširali smo se i obukli gardero-
Fotografija: Velija HASANBEGOVIĆ materijala. Svi koji su prešli dobi-
bu koja nam je dodijeljena. Dobio
sam žute farmerice, veoma grubog
li su takve i po njima smo se pre-
poznavali. Kratko sam odmorio, a
potom izašao ispred kasarne. Preko
puta sam vidio objekat na kojem je
pisalo: kuhinja. Uputio sam se tamo
i pitao mogu li nešto pojesti. Žena
od nekih četrdeset godina iznijela

STAV 2/7/2020 99