Page 100 - STAV broj 278

25 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI – KULTURA SJEĆANJA

mi je čorbu i četvrt hljeba. U kuhinji u redu. U međuvremenu sam ponovo ranjen i da se nalazi u Tuzli na liječe-
sam sreo još jednog poznanika, Esada tražio nešto za jelo, a bio sam i užasno nju. Dala mi je pet njemačkih maraka
Bećirovića, i s njim podijelio muko- žedan. Uslužen sam ljubazno. Počeo kako bih mogao otići do Lukavca, u
trpna iskustva iz proboja. Upitao sam sam osjećati bolove u nozi. Zatražio kojem je smještena majka s ostatkom
ga koliko smijem jesti, očekujući neki sam lijek koji će ih ublažiti. Dobio sam porodice. (...)
upozoravajući savjet da ne pretjerujem privremenu medicinsku pomoć i uput- Sljedeće jutro sam se s Amirom i
s količinom hrane. Kao da mi je trebalo stvo da se, nakon što dam izjavu, javim Mevlijom zaputio prema gradu Lukav-
da mi to neko ponovi pa da se obuzdam u medicinski stacionar koji se nalazio cu. Izgarao sam od čežnje za majkom i
u jedenju. Odgovorio mi je da jedem na suprotnoj strani kampa. ostatkom porodice. Na autobuskoj sta-
koliko mogu. Još sam tri puta odlazio Dok sam čekao u redu za izjavu, do nici u Lukavcu sreli smo rodicu Fatu
po novu porciju čorbe, nakon čega sam šatora su iznenada došle moja rodica Suljić, Velijinu suprugu, i njenu snahu
se uputio nazad u kasarnu, popio čašu Amira Suljić i njena prijateljica Muška Enveru, Vehidovu suprugu. Nakon što
mlijeka i legao spavati. Germić, koja je provela rat u Slatini, smo se pozdravili, znatiželjno su upita-
Nekad poslijepodne došao je jedan pa sam i nju poznavao. Nisu mi pri- le jesam li igdje vidio njihove muževe
vojnik držeći u rukama spiskove preži- lazile. Pretpostavljam da nisu mogle te mlađeg Velijinog sina Vahida. Iako
vjelih. Pitao sam ga mogu li provjeriti vjerovati da sam preživio. Posmatrale sam s tim ljudima skupa prešao u Me-
ima li na spisku mog oca i mojih rođa- su me s nevjericom i određenom do- miće, rekao sam da nikoga od njih ni-
ka. Tražio je da mu kažem prezime, re- zom stida. Doista su me čudno gleda- sam vidio i da ne znam da li su uopće
kavši da ćemo tako najlakše provjeriti. le. Nisam im se htio prvi javiti. Želio prešli. Ni dan-danas mi nije jasno, niti
Znatiželjno, uzbuđeno i radoznalo, sa sam vidjeti hoće li me prepoznati. Kada će mi ikada biti jasno, zašto im napro-
strepnjom sam kazao svoje prezime i sam shvatio da me nisu prepoznale i sto nisam rekao istinu: da sam upravo
mjesto odakle dolazim. Kada je proči- da mi neće prići, ustao sam i pošao im s njima prešao put smrti i izašao na slo-
tao podatke sa spiska, odmah mi je bilo u susret. Kad su me napokon prepo- bodnu teritoriju?! Tako bih, zasigur-
jasno ko sve od mojih bližnjih nije pre- znale, bile su beskrajno sretne. Susret no, tim zabrinutim i čestitim ženama
živio i dospio na slobodnu teritoriju. s dragim licima za koja mislimo da ih odagnao nemjerljivu brigu o muškim
Među njima je bio i moj otac. Obuzet više nećemo gledati uvijek je ispunjen članovima porodice i otklonio svu ne-
neizrecivom tugom, ipak sam negdje u emocijama i suzama. izvjesnost koja se poput zle kobi nadvi-
dubini sebe gajio nadu da će se možda Raspitivao sam se za najmilije. Ro- la nad njima. Jednom rečenicom sam
živ pojaviti. Od petnaest mojih rođaka, dica Amira me informisala da je na mogao, kao rukom, odnijeti s njihovih
Suljića iz Gredine, na spisku preživjelih Dubravama samo moja sestra Samija srca svu brigu i izvesti ih iz mračnih la-
bili su samo Sabahudin, Nesib, Ohran s djetetom, a da su majka, mlađi brat i birinata očaja. Zašto to nisam uradio?
i Suljo. Kasnije su na spisak dodali Ve- dvije sestre već prebačeni na područje Je li me uzbuđenje zbog susreta s maj-
liju, Vehida i mene. općine Lukavac, gdje su ih privreme- kom toliko preplavilo?
Pokušavao sam sačuvati prisebnost no smjestili. Zamolio sam da sačekaju Nekako smo dobili informaciju o
u toj nevjerici i skrhanosti. Želio sam da dam izjavu kako bismo skupa otišli lokaciji na kojoj je smještena moja po-
provjeriti jesu li mi zetovi uspjeli preći do ostale rodbine i vratio se pod šator. rodica, zajedno s mnoštvom prognanog
na teritoriju pod kontrolom naše voj- Gospodinu koji je bilježio izjave rekao naroda iz Srebrenice. Bila je to jedna
ske. Upitao sam za zeta Halila Ademo- sam da se zovem Hasib Suljić i da sam obližnja škola prema kojoj smo se od-
vića i dobio potvrdan odgovor. Pitao i rođen 1980. godine u Slatini, općina mah zaputili. Rodica je s drugaricom
za zeta Mehmeda Ćerimovića Peleta, Srebrenica, te da sam tog jutra oko se- požurila prema školi kako bi od moje
nakon čega mi je vojnik uljudno ka- dam sati izašao na slobodnu teritori- majke dobila muštuluk. A majka... Ona,
zao da ima još ljudi koji žele provjeriti ju u mjestu Memići. Pitao me je kako sirota, nije ni znala jesam li živ. Ništa
spisak preživjelih, pa da ćemo drugog sam prešao i šta sam u putu vidio. Od- nije znala o tome šta se sa mnom de-
zeta tražiti nakon što drugi nađu svoje govorio sam da ne mogu za dvadeset šavalo posljednjih skoro mjesec dana.
očeve i sinove. Mnogi ih nisu našli. Ni minuta ispričati šta sam sve preživio Nisam mogao pratiti rodicu i dru-
na tom spisku, ni godinama kasnije. za dvadeset dana. Uljudno se složio sa garicu. Noga me još uvijek užasno boljela.
Nedugo zatim došao je drugi vojnik mnom kazavši da se potpišem. Potpi- Dok sam koračao ka školi, muštulugdžije
koji je upitao ima li među nama civila sao sam izjavu i s Amirom i Muškom su već stigle s radosnim vijestima, obzna-
ili nekoga ko nije u vojnoj evidenciji. krenuo do šatora gdje se nalazila Ami- nivši ih mojoj porodici. Ulazeći u školsko
Identificirali su nas šestericu i rekli da rina porodica. dvorište, vidio sam, kroz prozor jedne
nas moraju prebaciti na Dubrave, gdje Na putu smo sreli poznanice Alemu učionice, kako ostatak porodice pridr-
se nalazio izbjeglički kamp. Dovezli Salkić i Ramizu Hasanović, s kojima žava moju majku. Bila je na rubu ne-
su nas na to nepregledno polje gdje su sam se srdačno pozdravio. Iznenada, svijesti. Njen staklen pogled prekrili su
se prostirali šatori. Na ulaznoj kapiji ispred sebe sam vidio sestru Samiju. umorni kapci...
presjeli smo u drugo vozilo produživ- Išla je k meni noseći dvije flaše vode Kad sam ušao u učionicu, majka
ši do velikog šatora u sklopu kojeg se u rukama. Kad su nam se pogledi sreli je već bila na podu. Polijevali smo je
nalazila kuhinja. I tu sam jeo. Pojeo – odmah me je prepoznala. Iz ruku su vodom i hladili kako bismo je vratili.
sam pakovanje ukusnog keksa i popio joj ispale obje flaše. Potrčala je prema Nakon što je došla sebi, zagrlila me
čašu toplog mlijeka. Iz tog šatora nas meni i snažno me privila uza se. Do tog onako kako to samo majka umije. Dri-
odvedoše pod drugi šator, kazavši da tu dana nisam znao da žensko može imati na je potekla iz njenih očiju. Još uvi-
trebamo dati izjave o proboju. Pitali su takav stisak! Kroz suze smo ispitivali jek nije vjerovala da sam prešao. Zet
nas za ime i prezime, mjesto iz kojeg jedno drugo za ostale članove porodice. Mehmed joj je rekao da me je izgubio
dolazimo, kako smo prošli put smrti i Ko je živ, jesu li dobro, gdje se nalaze? u Krajinovićima i da ne zna šta je da-
šta smo sve kroz proboj vidjeli. Nisam Kad smo se malo smirili, rekla mi je lje bilo sa mnom. Šta li je slutilo njeno
žurio s davanjem izjave, ostao sam zadnji da je zet Salko preživio, ali da je teže tanahno srce? n

100 2/7/2020 STAV