Page 105 - STAV broj 278

Književnik i publicista Uzeir Bukvić rođen je 1946. u Kukuljama, kod Bijelog Polja. U Brčkom
je završio gimnaziju, a potom je studirao na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu.
Radio je u Brčkom i Sarajevu, a za svoj rad u medijima je nagrađivan. Nakon što je izbjegao
iz Brčkog u Norvešku, radio je kao reporter u Bosanskoj pošti, dijaspornim novinama koje

su 20 godina izlazile u Skandinaviji. Član je Saveza pisaca Kraljevine Norveške i Saveza
slobodnih novinara ove države. Autor je velikog broja dokumentarnih filmova, a ističe se film
Tetovirane duše. Njegova proza često svoju uspješnost duguje dokumentarističkom pristupu
koji vješto kombinira s fikcionalnim. Dobitnik je norveške Nagrade za ravnopravnost. Od

1994. godine živi u Norveškoj i u statusu je slobodnog pisca, novinara i filmskog radnika

KAD SU ODVODILI OČEVE
Dželaludina Pašić, službenica u Opštini Sre-
brenica. Ne pitam više za godište, tu je to, godina
dolje, jal godina gore, tek sve se vrti oko osam-
deset druge, osamdeset treće, osamdeset četvrte.
Tu negdje treba smjestiti i Dželaludinu Pašić,
nek se ne ljuti.
“Što ste tako tužni?” – pita me jednom devede-
set treće upravnica logora za izbjeglice, malo samo
elegantnijeg imena – izbjeglički kamp ili, još ele-
gantnije, “Sunndal apartman”, u norveškom gra-
diću Sunndalsøra, smještenom među visoka brda
srednje Norveške. “Imate tako tužan pogled.” –
veli mi naoko ravnodušna Norvežanka Maj Jurid.
– Ne znam – velim – valjda sam tako rođen
s tom očnom mahanom koju život, poput opake
dioptrije, samo uvećava, umjesto da je smanjuje.
– Sad znam otkud taj očni feler, nije urođen
nego dolazi s okolnostima. Na stolu je bila tek sal-
disana kahva. Osobe bez djetinjstva ne mogu biti
sretna izraza, nemaju razveseljavajući pogled. U
dubini njihovih zjenica je praznina, umjesto boje
i svjetla. Otuda i u držanju Dželaludine Pašić toli-
ko sjete. Ne čeka što niti je radost ni tuga. Taj izraz
samo je njoj znan. Najbolje je i ne znati ga, niti se
baviti njegovim uzrocima.
– Moje djetinjstvo počelo je ružnim slikama od
kojih nema života, ali ima nade.
Nesretan je svako kome je nada jedino upori-
šte, ali je još nesretniji onaj kome je i to oduzeto.
Nije baš imao previše sreće ni onaj čije prvo pam-
ćenje započinje s vojskama, uniformisanim vojni-
cima, oružjem; takav život znan je jedino teškim
snovima. Dželaludinin san započinje upravo tako,
dolaskom srpskog vojnika u njihovu do tada sretnu
i mirnu kuću u Srebrenici. Znalo se šta je cilj takvih
Fotografija: Velija HASANBEGOVIĆ koga bi u Bosni život bio stereotip, nije pristajao
posjeta tih dana – izgon ili smrt. Na stolu je stajala
tek saldisana kahva. Miris tog opojnog napitka, bez
uz vojnički vonj. Vojnik nije djelovao osvetnički,
nije imao ni razloga, ali ko te pita i ko traži razlo-
ge, razlog je opći, jedinstven.
Tražio je fildžan kahve. Majka je nasula i time
se završila njegova posjeta uz upozorenje: “Ne bri-
nite, ništa se neće desiti, samo ne izlazite iz kuće”.
Na polasku je ispucao rafal iz automatske puške,

STAV 2/7/2020 105