Page 110 - STAV broj 278

25 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI – KULTURA SJEĆANJA

“A tako znači... još i Kur’an znaš napa-
met, crni moj Dino.”
Dino se osjećao kao da je na policiji na
ispitivanju. A vidio je on na filmu, kad za-
gusti, najbolje je govoriti da ništa ne znaš.
“Ne znam ja ništa.”
“Dok ti Amerikancima dokažeš da ne
znaš ništa, ode glava, moj Dino. Slušaj...
ionako si skratio ime, a sad skrati i prezi-
me...”, posavjetova ga Gogo.
“Ma meni dosta, ali moji su umirali
kao Hadži...”
“A kad ćeš ti već jednom shvatiti da su
oni mrtvi, a ti si živ.”, prekine ga Gogo. “I
stoga, moj Dino, od danas pazi na sebe.”,
upozori ga na kraju.
*
– Moj Fahro kaže da je Bosna uvijek
bila u malom i ostala u malom. Prvo je bila:
Jugoslavija u malom, a sad je, kaže on, Bo-
sna: Svijet u malom. A po njemu Bosanci
ni u čemu ne mogu biti savršeni jer su kroz
povijest i kroz kojekakve okupacije bili tako
izmiješani da u njima još uvijek žive razli-
čite aveti prošlosti, koji ih čine neobičnim
i u mnogočemu nadarenim, ali daleko od
bilo kakvog savršenstva.
*
– A znaš li zašto je u zatvoru? Je li ne-
što ukrao?
Dora zaniječe glavom.
– Je li nekog, ne daj Bože... ubio? – za-
brinuto će on.
Dora opet zaniječe glavom, a onda tiho se i sebe jer se svim silama nastojao utopi- našao mlađi brat. Nikada mu u takvu ne-
izusti: ti u taj drugačiji svijet i postati dio njega. čemu ne bi dao potporu, ali ne može ga ni
– Ništa od toga! Ali najgori stid, od svih drugih, bio je stid osuđivati, jer s kim se on mogao posavje-
– A što je onda uradio? – u čudu će Dino, što je živ! tovati, osim sa sjećanjima koja počesto iz
čije je lice pobijeljelo kao snijeg. Kao da je, upotrijebivši sva lukavstva nemoći rađaju bijes!?
– Sva sreća, još ništa. – izreče Dora brzo, ovoga svijeta, iznevjerio svoje mrtve, pa i *
da ga barem za trenutak utješi. A onda na- jedinog živog nesretnog brata koji nije upo- Svijet se iščuđava, suosjeća, a brata
stavi nimalo utješno: – Spremao se, kažu, trijebio ni trun lukavstva da ne završi u za- mu drže u zatvoru. Zlikovci na slobodi,
ubiti nekoga... tvoru, već je kao leptirica srljao u plamen snimaju svoja zlodjela i slobodno se kre-
– Koga? ne mareći za svoj život. ću svijetom!
– Možda i više njih… – nastojala je Dora Nesretnog se brata nije stidio, jer bi Osjeća kako mu mozak preplavljuje bijes,
biti što manje konkretna kako bi on poste- možda i on pokleknuo na njegovu mjestu širi se tijelom, oči mu poprimaju odlučnost,
peno dokučio pravu istinu. i, onako usamljen u tuđem svijetu, predao spreman je učiniti nešto strašno, bilo kad,
– Više njih? – čudio se on. se beznađu. bilo gdje i bilo što, kako bi se svijet prestao
– I sebe! Zapravo se najviše stidio one tamne stra- iščuđavati, suosjećati i konačno da započ-
– Sebe i više njih? Kako? – pitao se Dino ne svoje sudbine, koja ga nije ostavljala na ne tražiti uzroke tom bijesu koji pobjeđuje
ne shvaćajući ubilačke porive svog mlađeg miru, nego bi ga povremeno peckala, pro- razum i ostavlja stravične posljedice, zbog
brata. – Pa nije valjda?.. – sinu mu u glavu kazivala i podsjećala da se ne može opustiti nekih prijašnjih stravičnih posljedica, gdje
i on zanijemi, kad mu se ukaza slika brata onako kako bi on htio i zaboraviti na sve. nisu svedeni računi kako treba.
opasanog eksplozivom. Nurudin! Svjetlo vjere! lijepo su mu ime *
– Jest... upao u neku grupu... kažu, njih dali otac i mati, samo što više ne zna: kakvo Snimali neki kako mu ubijaju braću... i
četvero, sve mladi... gdje su im, kažu, neki je on to svjetlo i kakve vjere? poslije dvanaestak godina taj snimak obiđe
fanatici s bradama ispirali mozak... Možda mu se sve to i događa što nosi cijeli svijet, da se koju sekundu prenerazi i
– Pa gdje su mislili ubijati? – poslije duže takvo ime, a u njemu ni svjetla ni vjere? opet sve zaboravi, a njega valjda da do kraja
šutnje, tiho će on. * obilježi i dotuče.
– Kažu... u Bosni! S jedne strane, osjećao se potpuno bez- A on u tom i takvu svijetu, sam sebi
– Budale... Zar u Bosni nije bilo dosta vrijednim bićem na Zemlji, a s druge strane, prepušten, sa strašnim teretom trči luđač-
ubijanja!? budući da više ništa ne može izgubiti, osjeća ki maraton koji nema cilja. Kao da je neka
* snagu, jer ne ovisi ni o kome, a o njemu – velika, okrutna igra u pitanju, u kojoj se sve
Stidio se svega. I svog porijekla u ovom da je kojim slučajem ispranog mozga – sva- vrti oko njega, gdje će se na kraju pokazati
drugačijem svijetu i svih nesreća koje su ga šta bi moglo ovisiti. Tako je nekako i sebi dokle seže njegova izdržljivost. A već sad
snašle možda baš zbog tog porijekla; stidio pokušavao objasniti situaciju u kojoj mu se osjeća kako mu je izdržljivost pri kraju i da

110 2/7/2020 STAV