Page 106 - STAV broj 278

25 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI – KULTURA SJEĆANJA

dajući, vjerovatno, sad počinjem vjerovati naprotiv, povezivala svojim blagodarnim Nisam mogla jesti takav hljeb pa sam jela
u njegovu namjeru, lažni signal da je oba- vodenim svojatanjem, slušao najpotresni- samo grah, s puno vode.
vio posao. ji razgovor srpskog ili JNA tenkiste, kako “Dolazi Morion”, širi se vijest Srebre-
Slika druga: svom nadređenom referiše, razvaljujući nicom. Nadaju se, on će nam pomoći. Mo-
– U našem najbližem komšiluku sta- naše kuće u prigradskom Brčkom – kako ri(on). Nije baš obećavajuće ime. U imenu
novao je doktor Nijaz s roditeljima, koji uživa u prizoru. Nikad me taj glas tog ten- mu ne stoji nada, nego MORA. A mora nije
su nam bili mnogo više od komšija. Sre- kiste monstruma i ta slika slavonskog sela nikome dobro donijela. Ne zovu se naši
brenički doktori su za ovaj grad značili i Ćelije neće napustiti, osim u snu, kad je za- dobrotvori takvim imenima, ali se, eto, i
učinili mnogo, računajući tu i doktora Ne- mijene neki teži motivi bliski samo osobi sama nadam. Radujem se, vidjet ću pravi
dreta Mujkanovića, o kome Srebrenica go- prepunoj nevjerovatnih impresija i utisaka. pšenični hljeb.
vori sve najljepše. Nije imao sreće u miru, Osobi punoj tjeskoba. Dolazi svijet, puni se Srebrenica, puna
a preživio je srebreničku golgotu. Udaljih se od Dželaludine, odoh u svo- je već k’o šibica. Nemaš gdje iglu baciti.
– Ujutru smo – sjeća se i piše o tome je predjele duše. Konačno, nakon godinu dana stiže
Dželaludina – majka i ja otišle da obiđe- Vraćam se ponovo njenim prizorima. kamion s pomoći. Kad smo došli do malo
mo Nijaza i njegove. Odjednom je neko – Dolazi Babo, kaže sretan što nas brašna, zamolila sam majku da nam ispeče
provalio u kuću i s uperenom puškom u vidi žive. Kako je jednostavno gradira- pravi pšenični hljeb. Hljeb je bio moja je-
nas vrisnuo: Gdje su ostali?! ti gubitke; djeca, pa kuća. Dok je Baba, dina i najveća želja, ne čokolade, ne slatki-
Na postelji je ležao rahmetli Rašid, koji bit će kuća! ši, nego obični bijeli pšenični hljeb. Kruh!
je rekao da je bolestan, što se i vidjelo da Dželaludina kazuje: “Ja plačem jer ni- Ne kaže se džaba – kad se gladno, kruha se
i ne govori. šta nemam, sve su mi uništili četnici, moje je gladno!
“Gdje su muškarci!?”, vikao je naoru- uspomene, drage slike, sve, baš sve.” Nakon odlaska Moriona, pomoć smo
žani vojnik. Babo je, kaže, iz šume gledao kako dobijali noću iz aviona. S neba! To su pri-
Ne znam koliko je to potrajalo, ali za gori njegova kuća. Sutradan sam pogledala zori za drugu priču i priliku.
mene je to bila cijela vječnost. Druga dvo- majku i vidjela kako je do jučer njena crna – Idem već u treći razred jer je Srebre-
jica vojnika pretražila su kuću dok je on kosa, sada odjednom, preko noći, osijedi- nica zaštićena zona. Stigla je u našu kuću i
i dalje stajao s uperenom puškom u nas. la. Potom sam otišla na zgarište naše kuće. prva čokolada koju je Babo platio deset ma-
Ostali smo ovoga puta živi. “Allah određu- Tamo gdje je do jučer bila kuća, naš dom, raka. Prije toga je jednom donio bananu, ali
je koliko će ko živjeti, a ne oni, bez obzira mjesto naše porodične sreće, ležao je samo samo deseti dio, jer je sve ostalo podijelio
koliko bili silni”, pomislih. sivi mrtvi pepeo. Pepeo je najmrtvija stvar djeci idući kući. Ali osjećaj banane je bio
Ali taj dječiji strah i bol i danas osjetim. što postoji, u svemu ima nekog života osim tu, slast tog dragog, ali nedostupnog voća.
Nijaza nisu vidjeli pa se uskoro pojavio. u pepelu. Pepeo je ustvari ništa, a to je sada Majka je bila ljuta jer je trebao kupiti nešto
Pokušao je nešto da kaže majci, da mi ne bila naša kuća. Nema gore! preče, ali je Babo htio da mene obraduje.
čujemo, ali je teško nešto sakriti od djece. Iz napuštenih kuća srpska vojska odvozi Htio je time da mi makar tako nadoknadi
Rekao joj je: “Ne gledaj tamo prema kući, sve što nađu. Tako kamionima u nepoznato moje izgubljeno djetinjstvo. A onda su u
tvoja kuća gori!” Predlagao je da se ide ga- odlazi naša Srebrenica. Srebrenicu opet počeli da pristižu vojnici
siti, ali je majka bila svjesna da se tu nema Možda isti baš isti ti vojnici, ma kakvi i približavaju tenkovi. Pakujemo se i napu-
šta gasiti jer je plamen bio do neba. vojnici, nije to ni vidjelo vojske, praznili štamo naše kuće. Idemo prema pošti gdje je
Gorjela je njena kuća u kojoj je rodila su slavonske kuće oko Vukovara, bogate nekad dolazio Morion. Pitam majku “gdje
i odgojila nas četvero, kao da osjeća miris slavonske domove, gledao sam i kako Vu- ćemo”. Odgovara, ali ništa ne kaže, ne zna.
tek uzvarene varenike, taze opranih dječijih kovarski muzej velikim teretnim brodom Srebrenica curi prema Potočarima, muškarci
pelena i našeg vedrog djetinjstva. Sve to sad otplovi Dunavom prema Srbiji. Odnese se odvajaju prema Kazanima, a žene i djeca
neumoljivo gori i nestaje. A ona samo pri- Dunav povijest Vukovara. ka Potočarima. Babo je s nama. Boli ga noga
vidno mirna, ne zbog sebe nego zbog nas. Nakon nekoliko dana Srebrenica je po- i ne usuđuje se krenuti ka šumi. Uvodi nas
Čuva nas. Kao da nas štedi za teže paljevine. novo počela da se puni. Radujem se tom u bivšu fabriku akumulatora, gdje je smje-
– Hvala Bogu pa smo mi izašli – rekla dolasku, naivno, djetinje, jer mi fali dru- šten UNPROFOR. Radio je kod njih jedno
je smireno – inače bismo i mi gorjeli k’o ženje, dječija igra s nekim. Sestre i brat su vrijeme pa ga neki prepoznaju. Primjećuju
naša kuća. stariji, tako da, kako je počeo ovaj prokleti ga. Uvjeravaju nas da će sve biti uredu i da
rat, nemam se s kim ni poigrati. Sad u moj se ne bojimo. Izvode nas i razdvajaju. Babo
Nagledao sam se sličnih paljevina. Jezivo dječiji život ulazi Adela i Amela, koje su se odlazi u drugi red pored ceste u Potočarima,
je gledati kad gore kuće. Pamtim dobro taj uselile u kuću mog školskog druga. a mi u kamion za Tuzlu. “Ne boj se, ostat
prizor iz devedesete, kad sam na puškomet U septembru se vraćamo u našu kuću ćeš živ, ništa ti se neće desiti”, govore mu
gledao kako gori slavonsko selo sugestiv- koju je Babo s daidžom uspio očistiti i jedan poznanici unproforci, a na njihovim lici-
nog imena Ćelije. Ljetni dan, oko podne- dio osposobiti za stanovanje. Na Srebreni- ma vidi se laž. Takva izdaja i laž se teško
va. Gori Slavonija i bez vatre, sazrijevaju cu svakodnevno padaju granate, a ja molim sakriva. Taj trenutak neću nikad zaboravi-
nabrekla žita. Srpska vojska, još pod debe- Boga da padnu što dalje od nas. Od jedne ti. Nikad za nikad! Da živim trista godina,
lim naslagama zaštitnog imena JNA, zapa- je ipak poginuo, nama najvažnija osoba u boljet će me ta rana.
lila je selo. Gore kuće u kojima se do prije gradu, doktor Nijaz. Vraćam se iz skloni- Tu su nam oduzeli Babu!
samo koji čas živjelo; gori težačka muka, a šta kući i vidim na našoj avliji puno svijeta. “Čuvaj ih”, rekao je majci kad su ga po-
iznad zapaljenih kuća, poput mitskih pri- Na stolu ispred kuće ležao je mrtav doktor veli... I ovdje zanijemi Dželaludina Pašić.
zora kao da lebde duše slavonskih težaka. Nijaz, naš jedini doktor u gradu. Nesta joj glasa. Osta bez avaza.
Samo monstrum može ostati ravnodušan Dolazi hladna srebrenička zima, dok-
pred tim prizorom. tor Nijaz nam je govorio da nam je hlad- Odlomak iz knjige “San o ocu: Sre-
Danima sam u slavonskom selu Gu- no jer se slabo hranimo. Babo je odnekle brenica, petnaest godina kasnije” Uzeira
nja, nadomak Brčkog, samo je Sava iz- iz Konjević-Polja donio malo kukuruza, Bukvića, “Broarna-Mostovi kulturföre-
među njih, a nikad ih nije dijelila, nego, pšenice i zobi, pomiješao sve to da je više. ning”, Göteborg, 2010. n

106 2/7/2020 STAV