Page 92 - STAV broj 278

25 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI – KULTURA SJEĆANJA

kojoj je crvenim flomasterom bilo napi- ljudi koji su redom osjećali potrebu da mi
sano BR – VOLJ 02/1 i posljednji put je kažu nešto utješno. Nisam osjećao da mi
napuštao svoj zavičaj. Putem me počelo utjeha treba. Na kraju sam bio potpuno
stizati ono što mi se desilo tog dana: rasu- izgubljen. Za druge i za sebe. Kao Omer.
te koščice, tako jadne i nezaštićene, lijeva
podlaktica, šrapnelom polomljena napola XVI
i obuzela me nepodnošljiva želja da zagr- Čekao sam u hladnom predvorju
lim te kosti, da ih grlim dugo, milujem nekoliko minuta prije nego što se iza
ih, da zauvijek budem s njima. bijelih vrata pojavila visoka crna djevoj-
Po nekom neizrečenom dogovoru, ka prijatne vanjštine. U nekim drugim
kolona se zaustavila. Izašli smo iz auta i uvjetima bih razgovarao s njom, upu-
zauzeli doslovno cijelu ljetnu baštu jedne tio joj smiješak, zadržao pogled na njoj
krajputaške kafane. Smijali smo se, pili duže nego što bi to bilo pristojno. Ali,
pivo i čekali neko otužno meso. Nije bilo sada sam poslušno pošao za njom iza bi-
sumnje u to zašto sjedimo baš u toj kafa- jelih vrata, u poveću kancelariju, gdje je
ni, iako je kafana na benzinskoj pumpi sjedilo još nekoliko muškaraca i žena,
prekoputa raskršća izgledala veće, bolje i također u bijelim mantilima. Ponudila
privlačnije: ova je kafana bila muslimanska mi je da sjednem i nakon što je otvorila,
i bila je jedina cijelim putem do prijestol- zatvorila pa ponovo otvorila neku ladi-
nice. Jedan od mojih kolega je primijetio cu, došla je do mene s malom napravom
da Bosna i Hercegovina završava na tro- koju sam vidio prvi put u životu. Zamo-
toaru između bašte i kafane; oko nas je lila me je da ispružim prst i objasnila mi
bila Republika Srpska. Prekoputa je bila kako ta sitna sprava funkcionira: ja ću
ogromna bijela crkva izgrađena u dvori- osjetiti samo mali ubod, dovoljan da iz
štu muslimanske kuće, čija je jedina na- prsta iscuri kapljica krvi. Kapljicu, odno-
sljednica bila starica uništena gubitkom sno uzorak će ona poslati u laboratoriju,
muža u julu 1995. godine. Kilometar iza s podacima o meni, odnosno mom ocu.
nas ubijeno je hiljadu i po ljudi jedno ljeto Tamo negdje, u toj misterioznoj laborato- Fotografija: Velija HASANBEGOVIĆ
poslijepodne devet godina ranije; benzin- riji, neko će drugi u identičnom bijelom
ska pumpa prekoputa bila je u vlasništvu mantilu odsjeći komadić jedne od kosti
srpskog ratnog ministra pravde. Moj otac mog oca; kada se uzorci poklope, obavi-
je posljednji put napuštao svoj zavičaj. jestit će me da je obavljena identifikacija
i tada ću moći preuzeti posmrtne ostatke
*** svog oca. I potom mi na prst stavila mali, “Zar je to sve što je ostalo između
smiješni flaster. mene i mog oca, ta sitna crvena kap, ne-
Nisam znao da li trebam biti tužan ili Čim sam izašao iz ureda, skinuo sam podnošljivo sitna?”, pitao sam se naglas,
sretan, euforičan ili histeričan, da li sam flaster s prsta. Nisam htio uzeti taksi, niti ali se moj glas nije čuo u buci automo-
nešto završio ili započeo, je li ovo kraj... mi je bilo do autobuske gužve. Sve vri- bilskih motora.
niti na jedno pitanje nisam imao odgo- jeme sam gledao u jagodicu svog kažipr-
vor, niti sam znao šta bi bilo koji odgovor sta; rupica je bila tako sitna da se nije ni ***
zapravo promijenilo. Narednih sedmica vidjela i znao sam da će zarasti brzo, do
sam tražio tišinu u hladu i memli stra- kraja dana vjerovatno, i bilo mi je krivo – Identificirali su ti starog, samo tre-
ni prijestolničkih predgrađa, bježao od zbog toga. baš otići da uzmeš papire.
– Kada?
IZMEĐU NJIHOVE SMRTI I MOG OPSTANKA – Sutra ako možeš.
Zaobilazio sam bolnice u najširem
NEMA NIKAKVE RAZLIKE mogućem luku i, kada sam naredno ju-
tro zakoračio u hodnik tuzlanske bolnice,
Preživio sam. Mogao bih se zvati bilo kako, Muhamed, Ibrahim, Isak, nije bitno, preživio znao sam i zašto. Uputio sam se na drugi
sam, mnogi nisu. Preživio sam na isti način na koji su oni umrli. Između njihove smrti i mog sprat, Patologija, pa desno: u velikoj pro-
opstanka nema nikakve razlike, jer sam ostao da živim u svijetu koji je trajno, nepovratno storiji sa samo jednim vratima sjedilo je
obilježila njihova smrt. Dolazim iz Srebrenice. Ustvari, dolazim od drugdje, ali sam izabrao još dvadesetak ljudi, uglavnom žena i je-
da budem iz Srebrenice. Samo se odatle usuđujem dolaziti, kao što sam se samo tamo dan ili dva muškarca. Svi su čekali isto
usudio uputiti u vrijeme kada nigdje drugdje nisam. Upravo zbog toga vjerujem da je što i ja. I niko nije pričao. Odlučio sam da
mjesto rođenja nevažno u poređenju sa mjestom smrti. Prvo o nama ne govori ništa, tek ostanem u hodniku, da ne ulazim unutra.
je puki geografski podatak; mjesto smrti kazuje sve o našim ubjeđenjima, vjerovanjima, Iz kancelarije je u hodnik izašao dok-
izborima koji smo napravili i držali ih se do kraja, do trenutka kada nas je smrt sustigla. tor nešto malo stariji od mene.
Možda je sve ovo pogrešno, možda čovjek ipak ne može birati mjesto smrti, kao što ne – Ti si stigao iz Sarajeva?
može birati niti mjesto rođenja. Oni su, pak, umrli ondje gdje su se i rodili, gdje su u go- – Da.
dinama rata potražili i pronašli utočište, u zajedničkoj agoniji preživljavali dan za danom. – Hajd’ onda ti prvi.
Oni su Srebrenicu izabrali da bi preživjeli i to njihovu smrt čini utoliko strašnijom. Niko se nije bunio. Ušao sam unutra
i sjeo za sto. Doktor je počeo čitati iz do-
Odlomak iz knjige Emira Suljagića “Razglednica iz groba”, svjedočanstvo, “Buybook”, kumenata pred sobom, navoditi fizičke
Sarajevo/Zagreb, 2014. karakteristike mog oca.
– Visok 182 centimetra?

92 2/7/2020 STAV