Page 92 - STAV broj 278
P. 92

25 GODINA OD GENOCIDA U SREBRENICI – KULTURA SJEĆANJA



          kojoj je crvenim flomasterom bilo napi-  ljudi koji su redom osjećali potrebu da mi
          sano BR – VOLJ 02/1 i posljednji put je   kažu nešto utješno. Nisam osjećao da mi
          napuštao svoj zavičaj. Putem me počelo   utjeha treba. Na kraju sam bio potpuno
          stizati ono što mi se desilo tog dana: rasu-  izgubljen. Za druge i za sebe. Kao Omer.
          te koščice, tako jadne i nezaštićene, lijeva
          podlaktica, šrapnelom polomljena napola   XVI
          i obuzela me nepodnošljiva želja da zagr-  Čekao sam u hladnom predvorju
          lim te kosti, da ih grlim dugo, milujem   nekoliko minuta prije nego što se iza
          ih, da zauvijek budem s njima.    bijelih vrata pojavila visoka crna djevoj-
            Po nekom neizrečenom dogovoru,   ka prijatne vanjštine. U nekim drugim
          kolona se zaustavila. Izašli smo iz auta i   uvjetima bih razgovarao s njom, upu-
          zauzeli doslovno cijelu ljetnu baštu jedne   tio joj smiješak, zadržao pogled na njoj
          krajputaške kafane. Smijali smo se, pili   duže nego što bi to bilo pristojno. Ali,
          pivo i čekali neko otužno meso. Nije bilo   sada sam poslušno pošao za njom iza bi-
          sumnje u to zašto sjedimo baš u toj kafa-  jelih vrata, u poveću kancelariju, gdje je
          ni, iako je kafana na benzinskoj pumpi   sjedilo još nekoliko muškaraca i žena,
          prekoputa raskršća izgledala veće, bolje i   također u bijelim mantilima. Ponudila
          privlačnije: ova je kafana bila muslimanska   mi je da sjednem i nakon što je otvorila,
          i bila je jedina cijelim putem do prijestol-  zatvorila pa ponovo otvorila neku ladi-
          nice. Jedan od mojih kolega je primijetio   cu, došla je do mene s malom napravom
          da Bosna i Hercegovina završava na tro-  koju sam vidio prvi put u životu. Zamo-
          toaru između bašte i kafane; oko nas je   lila me je da ispružim prst i objasnila mi
          bila Republika Srpska. Prekoputa je bila   kako ta sitna sprava funkcionira: ja ću
          ogromna bijela crkva izgrađena u dvori-  osjetiti samo mali ubod, dovoljan da iz
          štu muslimanske kuće, čija je jedina na-  prsta iscuri kapljica krvi. Kapljicu, odno-
          sljednica bila starica uništena gubitkom   sno uzorak će ona poslati u laboratoriju,
          muža u julu 1995. godine. Kilometar iza   s podacima o meni, odnosno mom ocu.
          nas ubijeno je hiljadu i po ljudi jedno ljeto   Tamo negdje, u toj misterioznoj laborato- Fotografija: Velija HASANBEGOVIĆ
          poslijepodne devet godina ranije; benzin-  riji, neko će drugi u identičnom bijelom
          ska pumpa prekoputa bila je u vlasništvu   mantilu odsjeći komadić jedne od kosti
          srpskog ratnog ministra pravde. Moj otac   mog oca; kada se uzorci poklope, obavi-
          je posljednji put napuštao svoj zavičaj.  jestit će me da je obavljena identifikacija
                                            i tada ću moći preuzeti posmrtne ostatke
                        ***                 svog oca. I potom mi na prst stavila mali,   “Zar je to sve što je ostalo između
                                            smiješni flaster.                  mene i mog oca, ta sitna crvena kap, ne-
            Nisam znao da li trebam biti tužan ili   Čim sam izašao iz ureda, skinuo sam   podnošljivo sitna?”, pitao sam se naglas,
          sretan, euforičan ili histeričan, da li sam   flaster s prsta. Nisam htio uzeti taksi, niti   ali se moj glas nije čuo u buci automo-
          nešto završio ili započeo, je li ovo kraj...   mi je bilo do autobuske gužve. Sve vri-  bilskih motora.
          niti na jedno pitanje nisam imao odgo-  jeme sam gledao u jagodicu svog kažipr-
          vor, niti sam znao šta bi bilo koji odgovor   sta; rupica je bila tako sitna da se nije ni   ***
          zapravo promijenilo. Narednih sedmica   vidjela i znao sam da će zarasti brzo, do
          sam tražio tišinu u hladu i memli stra-  kraja dana vjerovatno, i bilo mi je krivo   – Identificirali su ti starog, samo tre-
          ni prijestolničkih predgrađa, bježao od   zbog toga.                 baš otići da uzmeš papire.
                                                                                  – Kada?
            IZMEĐU NJIHOVE SMRTI I MOG OPSTANKA                                   – Sutra ako možeš.
                                                                                  Zaobilazio sam bolnice u najširem
                         NEMA NIKAKVE RAZLIKE                                  mogućem luku i, kada sam naredno ju-
                                                                               tro zakoračio u hodnik tuzlanske bolnice,
           Preživio sam. Mogao bih se zvati bilo kako, Muhamed, Ibrahim, Isak, nije bitno, preživio   znao sam i zašto. Uputio sam se na drugi
           sam, mnogi nisu. Preživio sam na isti način na koji su oni umrli. Između njihove smrti i mog   sprat, Patologija, pa desno: u velikoj pro-
           opstanka nema nikakve razlike, jer sam ostao da živim u svijetu koji je trajno, nepovratno   storiji sa samo jednim vratima sjedilo je
           obilježila njihova smrt. Dolazim iz Srebrenice. Ustvari, dolazim od drugdje, ali sam izabrao   još dvadesetak ljudi, uglavnom žena i je-
           da budem iz Srebrenice. Samo se odatle usuđujem dolaziti, kao što sam se samo tamo   dan ili dva muškarca. Svi su čekali isto
           usudio uputiti u vrijeme kada nigdje drugdje nisam. Upravo zbog toga vjerujem da je   što i ja. I niko nije pričao. Odlučio sam da
           mjesto rođenja nevažno u poređenju sa mjestom smrti. Prvo o nama ne govori ništa, tek   ostanem u hodniku, da ne ulazim unutra.
           je puki geografski podatak; mjesto smrti kazuje sve o našim ubjeđenjima, vjerovanjima,   Iz kancelarije je u hodnik izašao dok-
           izborima koji smo napravili i držali ih se do kraja, do trenutka kada nas je smrt sustigla.  tor nešto malo stariji od mene.
           Možda je sve ovo pogrešno, možda čovjek ipak ne može birati mjesto smrti, kao što ne   – Ti si stigao iz Sarajeva?
           može birati niti mjesto rođenja. Oni su, pak, umrli ondje gdje su se i rodili, gdje su u go-  – Da.
           dinama rata potražili i pronašli utočište, u zajedničkoj agoniji preživljavali dan za danom.   – Hajd’ onda ti prvi.
           Oni su Srebrenicu izabrali da bi preživjeli i to njihovu smrt čini utoliko strašnijom.  Niko se nije bunio. Ušao sam unutra
                                                                               i sjeo za sto. Doktor je počeo čitati iz do-
           Odlomak iz knjige Emira Suljagića “Razglednica iz groba”, svjedočanstvo, “Buybook”,   kumenata pred sobom, navoditi fizičke
           Sarajevo/Zagreb, 2014.                                              karakteristike mog oca.
                                                                                  – Visok 182 centimetra?



         92  2/7/2020 STAV
   87   88   89   90   91   92   93   94   95   96   97