Page 50 - STAV broj 359

DRUŠTVO

Piše: Ammar KULO Ratno djetinjstvo (38)

ovečerje. Stojim u redu. Čekam
kada će prozvati prezime Kulo BANANE S
kako bismo dobili sljedovanje, gi-
Pbiru, dio humanitarne pomoći ko
ci, otkad je počeo rat s HVO-om. Ovdje, KARAGINOG
zna odakle, iz kojeg skladišta izuzeto. Svi
su tu. I izbjeglice i mještani. Svako čeka
svoj red. Blokada je već nekoliko mjese-
na lokalnom nivou, još je mirno, mada je
u blizini Vareš. Sve je zatvoreno. Nema
protoka roba. Iscrpljujuće. Stoje u redu i POLJA
“ljudi od imena”, nekadašnji trgovci, ru-
kovodioci, oni koji imaju novca, deviza,
ako nisu “nesretno” štedjeli poput djeda.
Sada je štedna knjižica samo komad pa-
pira koji gotovo da ništa ne znači, osim
kao podsjetnik na neka “bolja”, u svakom
slučaju mirnija vremena. Uostalom, i oni
koji imaju novca nemaju šta kupiti. Ono
malo robe, što se ko zna kakvim kanali-
ma provuče, dostiže astronomske cijene
i brzo se rasproda. A živjeti je nemoguće
bez ulja, soli, brašna...
Septembar je. Jesen kuca polahko s
hladnijim vremenom, kišama, sa zebnjom
koju donosi. Pitanje je kako izdeverati,
kako prebroditi ovu godinu, ovu zimu što
dolazi? Vidim taj grč, nervozu, iščekivanje,
kalkulaciju na licima onih što čekaju tu na
otvorenom, ispred kuće, gdje je smješten
štab Ilijaškog bataljona, u selu Kalesija,
desetak kilometara od Olova.
Uskoro će radnik Crvenog križa olov-
kom podvući i njihove ime, vidjeti broj
članova domaćinstva i dati precizne in-
strukcije radnicima na istovaru koliko čega
trebaju donijeti, izuzeti ispod cerade kami-
ona, starog tamića parkiranog u dvorištu
trošne seoske kuće, sada prostorija štaba.
Polahko se smračuje. Nema struje već
danima. Vojnici iznose dvije autosijalice
priključene na akumulator dugim bijelim
kablom. Dovoljno svjetla, da se može išči-
tati ime, da radnici mogu razaznati poje-
dine artikle. Gledam u taj istovremeno i Ujutro smo ustali vrlo rano. Krenuli smo iz sela Kalesija, našeg
nestvarno lijep i strašan prizor. Kada bi ove
sijalice zakačili na borove što se izvijaju u izbjegličkog doma, kući u Olovo. Nešto više od jedanaest kilometara,
dvorištu nasuprot kuće, stavili crvene ka- gotovo tri sata laganog hoda uz Krivaju. U planu je tokom vikenda
pice, zamijenili ove životno važne artikle
limenkama Coca-Cole, mogli bismo sni- kopati krompir. Posijali smo ga prilično kasno, sad ćemo ga vaditi
miti reklamu za novu godinu, spot u ko-
jem se svi smiješe, sve je bezbrižno, sve je također kasno. Borba je za svaki gram hrane. Da li je išta rodilo?
poput bajke. Koliko je dovoljno krompira do sljedeće sezone? Može li se od

DOBIH KEKS DOK SI REKAO “KEKS” krompira praviti brašno? Može li krompir zamijeniti hljeb?
Ovako stojim u redu slušajući huk Kri-
vaje. Ovdje je, na ovom dijelu korita, na taj stisak tjera vodu da kola brže stvaraju- nahraniti čeljad, kako sačuvati hranu što
desetak metara ispod kuće, ta planinska ći opor i jak zvuk, ugodan i mio uhu, tako duže u uvjetima kada nemate hladnjak
ljepotica dodatno stiješnjena ogromnim živ i prirodan u ovom ludilu rata. Tek na niti struje...
stijenama, kao odlomljenim komadima tren prekida ga žamor razgovora, žalo- Gledam. Djeca, starci, sredovječni,
Zvijezde, s jedne, odnosno Konjuha s dru- pojki žena koje “presabiru” kako jednu muško i žensko, stojimo, sada na najbit-
ge strane. Gotovo da se dodiruju. A, opet, konzervu podijeliti na više obroka, kako nijem mjestu – ondje gdje se dijeli hrana.

50 21/1/2022 STAV