Page 64 - 07.04.2016 BROJ 57

DRUŠTVO

Junghans, a što se tiče izvikanih švicar-
skih satova, one dolaze kasnije i uglav-
nom je riječ o ručnim satovima. Dijelove
za arhaične časovnike pravio sam pretež-
no na malom tokarskom stroju, neki se
od njih još mogu naručiti, a ponekad se
iskoriste i dijelovi s nekog rashodovanog
mehanizma. Reparacija starog sata vrši se
svakih pet godina.
“Prilikom reparacije cijeli sat rastavim
do najsitnijeg dijela, a onda ih potopim u
specijalnu emulziju koju sam izrađujem. U
njoj dijelovi stoje tri do četiri dana, kako
bi se razgradili i najmanji ostaci masnoće
i prašine. Nakon toga, perem ih vodom,
a potom medicinskim benzinom. Tad na
red dolazi poliranje pastom kako bi dobi-
li poseban sjaj. Slijedi sastavljanje i fino
štelovanje”, priča majstor Bahrija, poka-
zujući nam dijelove mehanizma koji se
izrađuju isključivo od mesinga. “Nekada je bilo i po 17 sahadžija na Baščaršiji. Ali, i tad se
Najčešće mušterije u ovoj radnji jesu malo išlo na ovakve zanate. Evo, preko četrdeset godina radim
potomci starih trgovaca i bogatijih ljudi iz
negdašnjih vremena. Prije nekoliko dana, i nikad niko nije došao da me pita da li bih mu sina primio
majstor Bahrija popravljao je sat s tri tega, na zanat, kao što je moj babo doveo mene kod majstora
stariji od cijelog stoljeća. Ta mušterija koju Hajrudina Mešića, koji me svemu naučio, čak i da sam
redovno opslužuje ima u svakoj sobi po
jedan takav sat. I u džamijama često ku- izrađujem dijelove”, kazuje majstor Bahrija
caju takvi satovi, kao i u sjedištu Islam-
ske zajednice. Ručnih satova sve manje tako da još uvijek radi više iz ljubavi prema radim i nikad niko nije došao da me pita
dolazi i majstor kaže da se silno obraduje ovom poslu i što ne želi zatvoriti radnju da li bih mu sina primio na zanat, kao
kada mu neko donese dobar stari sat kao u kojoj je proveo dobar dio svog radnog što je moj babo doveo mene kod majstora
što je Seiko na njegovoj ruci. vijeka. Nakon njega, niko neće naslije- Hajrudina Mešića, koji me svemu naučio,
diti njegov posao niti se do sada pokazao čak i da sam izrađujem dijelove”, kazuje
STARA PRIČA neko ko bi bio zainteresiran preuzeti nje- majstor Bahrija i tvrdi da od entitetskih
Priču o stanju starih zanata, zato što gove vještine. vlasti nije nikako dobivao poticaj, a od
je uvijek tužna i teška, ali i neizbježna, “Nekada je bilo i po 17 sahadžija na kantonalnih samo jedne godine 300 KM,
ostavljamo za kraj. Majstor Bahrija, kako Baščaršiji. Ali, i tad se malo išlo na ova- a sada, kao penzioner, više i nema pravo
smo već rekli, četvrtu je godinu u penziji, kve zanate. Evo, preko četrdeset godina da konkurira. Žali se i na odnos općine
koja gazduje s radnjama.
“Dodjelu radnji u ono vrijeme pro-
vodio je Fond za očuvanje Baščaršije, i
ja sam učestvovao s 50 posto u izgradnji.
Sada općina ne dozvoljava da ih otkupi-
mo jer bi izgubila sredstva od kirija, a na
ovom području nalazi se oko 900 radnji.
Uz to stalno poskupljuju kiriju”, kazuje
nam majstor Bahrija dok nas ispraća po-
put brižnog domaćina.
Ostavljamo ga u društvu dvojice nje-
govih prijatelja penzionera koji su svra-
tili na kahvu i čašicu razgovora. Izlazimo
napolje napuštajući vrijeme sahadžijske
radnje, koje kao da ne protječe, već kao
da se sabija u jedan centar i ponire u vir.
Ni ovdje, u Ćulhanu, vrijeme nije isto ono
koje curi kroz nas i mimo nas, razarajući
našu svakodnevicu. Sporo je Ćulhanovo
vrijeme za naše misli brušene na tocili-
ma hipnotizirajućih digitalnih sprava.
Tek niže, kad se umiješamo u kolonu še-
tača na Saračima, osjećamo da je poteklo
pravolinijski i čini nam se da ono, vrije-
me, nije ništa drugo do osjećaj u nama,
osjećaj u konstantnoj mijeni. n

64 7/4/2016 STAV