Page 70 - 07.04.2016 BROJ 57

DRUŠTVO

DIJELOVI IZLAGANJA SA SIMPOZIJA

“ESTETIZACIJA POLITIKE I POLITIZACIJA ESTETIKE”

SENADIN LAVIĆ, “FENOMENOLOŠKE PERSPEKTIVE ANDRIĆEVSTVA”

razumije se kao potvrda svih u prošlosti vjesništava”, a u takvom
svjedočenju otvorena je “počelna mogućnosti Bosne i bosanstva
kao obrasca slobodnog svijeta, što je posve izvan intelektualnih
i etičkih vidika Ive Andrića” (str. 16). Uz ovo, Mahmutćehajić je
posve jasan: nema bosanstva bez njegovog muslimanstva. Taj
sadržaj bosanstva ne dolazi niotkud izvana. Zato decidno nagla-
šava: “To što je za Ivu Andrića ‘ta nova turska vjera’, za Bosanske
Muslimane nije ništa drugo do plod njihovog bosanskog kršćan-
stva s kojim nisu i ne mogu biti ni u kakvom počelnom sukobu”
(str. 17). Jer, zapravo, svjedočenje za prihvatanje vjesnika Hvala
“bosanski kršćani nalaze u sebi, u svojoj vjeri u Boga” (str. 17).
Spram tog postavlja se uništavanje muslimana, pretvorenih u
Turke, kao primordijalni razlog u “geografiji krvi” i “biološkoj slici
svijeta”. Osnova presude bosanskim muslimanima jeste Kosovo
kao zavjetno razdvajanje Srba, kao strane čiste ljudskosti, od Tu-
raka, kao strane s nečistom krvlju. Mahmutćehajić ističe: “Prema
tom razlučenju, nijedno uništavanje muslimanstva nigdje i nikada
ne može biti ništa do osveta poraza tako preinačavanog u slav-
no pobjeđivanje, u ontološku viziju borbe dobra i zla” (str. 80). U
Andrićevom djelu to se pokazuje kao potpuno “izvrtanje etičkog
iza zastora estetskog, a zapravo anestetskog”. Ovim se jasno de-
zavuiraju tabuizirane interpretacije Andrićevog djela i raskrinkava
Mahmutćehajić razumije Bosnu “kao počelno utemeljeno pluralno andrićevstvo kao zaleđena dogma o istini djela Ive Andrića. Sto-
društvo, utemeljeno na svjedočenju jednosti Boga i mnoštva pu- ga, muslimani moraju čitati Andrićevo djelo kao “obrnutost svega
teva prema Njemu” (str. 16). Andrićevo koncipiranje “turske vjere što je njihovo, pa mu dodavati to što je u njemu ostalo nepoznato
i ponižavanja Muhammedova postojanja kao ‘lažnog’ onemogu- – svjedočenje iz unutarnjosti, iz srijede njihovog jastva koja obu-
ćava mu da pronikne u smisao Bosne. Muhammedovo vjesništvo hvata ukupnost bosanstva” (str. 82).

NERIN DIZDAR, “NASLIJEĐE ANDRIĆEVSTVA KAO TEMELJ
SAVREMENIH POLITIKA KULTURNOG RASIZMA”

Osporavajući Andrićeve rasističke inklinacije i predrasude, Andri-
ćevi apologeti uporno citiraju jednu njegovu opasku kao argument
navodne objektivnosti: “Nazivi Turci i turski upotrijebljeni su često u
toku pričanja i za bosanski muslimanski svet, naravno ne u rasnom
i etničkom smislu, nego kao pogrešni ali tada uobičajeni nazivi.”
Dakle, Ivo Andrić iz pragmatičnih razloga, vjerodostojno prenoseći
predrasudu o muslimanima Bosne kao o Turcima, koristi pojam Tur-
čin. Andrić se, naime, nigdje ne ograđuje od svojih opisa navodno
ukorijenjenog dekadentnog, zločinačkog ili sadističkog ponašanja
“Turaka” kao činjenično neutemeljenih, nego naprotiv, iznad nave-
denim citatom on implicira istinitosti onoga šta o “Turcima” govori.
Prema tome, može se ustvrditi i da Andrić svojom opaskom namjer-
no, s predumišljajem stvara privid vjerodostojnosti onoga što se o
tim Turcima kaže. Zanimljivo je kako se u branjenju korištenja pojma
Turčin “branioci” Andrića pozivaju na historijsku vjerodostojnost, dok
se u njegovim iskazima mržnje i lažnim historijskim predstavljanji-
ma muslimana pozivaju na njegovu umjetničku, književnu slobodu.
Pritom, oni nastupaju s pozicija onih koji znaju šta Andrić misli te
kroje kompleksne mreže značenja, tumačenja i u konačnici misli,
za koju tvrde da je to upravo onaj put koji je izabrao Andrić i da je
upravo to što oni prenose poruka koju je namjeravao poslati Andrić.

70 7/4/2016 STAV