Page 71 - 07.04.2016 BROJ 57

KADRIJA HODŽIĆ, “ANTIBOSANSTVO U POLITICI, KULTURI I EKONOMIJI:
UZ MAHMUTĆEHAJIĆEVU KNJIGU ANDRIĆEVSTVO“

U Mahmutćehajićevoj kulturološkoj analizi Andrićevog djela pre-
poznajemo dvije ključne međusobno isprepletene teze: jednu o
demistifikaciji negiranja pluralnog bosanstva, drugu o nacijskoj
biopolitici i isključivanju političkog bosanstva iz državnog iden-
titeta BiH. Time se reaktualizira fenomenologija bosanstva kao
državljansko-nacionalne svijesti koja stoji iznad etničkih pristupa
u artikuliranju identiteta države BiH. U tom ću povodu vašu pažnju
usmjeriti na više od jednog stoljeća dugo izgnanstvo, delegitimi-
ranje i dehumaniziranje bosanstva u antibosanskim ideologija-
ma, i to direktno u njihovim političko-programskim kompleksima
i književno-estetičkom diskursu i indirektno u supstancijalizira-
nju ekonomske krhkosti BiH. Na tragu Mahmutćehajićevog djela
prepoznajem dva oblika ovakvih antibosanskih ideologija. Prva je
primordijalna, ne po dinamici svog pojavljivanja već po dedukciji
ahistoriziranja Bosne, po kojoj se politička i kulturološka negacija
Bosne utemeljuje povijesnim obesmišljavanjem srednjovjekovne
bosanske države, ali i sadašnje daytonske BiH. Utjecajni Vladimir
Ćorović u svojoj Istoriji Bosne iz 1940. godine tvrdi da je Bo-
sna prije 1463. nastajala i živjela samo kao geografska jedini- koji isključuje fiskalni suverenitet BiH. Fiskalni suverenitet drža-
ca, bez svjesne historijske misije i bez neke idejne vodilje. Iz ove ve zamijenjen je fiskalnim pluralizmom, a BiH učinjena fiskalnom
teze derivira se čitav splet historijskog relativiziranja bosanskih konfederacijom, odnosno fiskalno najdecentraliziranijom zemljom
fenomena, poput Crkve bosanske, pa do današnjih naracija po na svijetu. Drugi oblik antibosanskih ideologija, negiranje bosan-
kojima je daytonska BiH nastala tako što su RS i FBiH prenije- stva čini delegitimiranjem (što u otvorenom, što u zatvorenom
li dio svojih prava i obaveza na institucije BiH, a suverenitet, to političkom diskursu) i dehumaniziranjem (u fikcijskoj književno-
najviše pravo, ostavljeno je u entitetima. Ovaj oblik antibosan- sti) političkog bosanstva, odnosno negacijom mogućnosti uoz-
skih ideologija dijelom je uključen i u sam Daytonski sporazum, biljenja bosanske nacije.

SANJIN KODRIĆ, “MOŽE LI DRUGI ČITATI? – SKICA O
TEORIJSKO-KNJIŽEVNOHISTORIJSKIM PITANJIMA I PROBLEMIMA
RECEPCIJE KNJIŽEVNOG DJELA IVE ANDRIĆA“

Ivo Andrić i njegovo književno djelo neki su od živih problema
postjugoslavenskih književnih historiografija i njihovih među-
sobnih odnosa. U bosanskohercegovačkom, a posebno boš-
njačkom književnohistoriografskom slučaju u vezi s Andrićem
najizrazitiji je prijepor pitanje koje je dobro poznato i u širem
kontekstu – pitanje koje se u simplificiranoj perspektivi javlja
kao problem Andrićevog odnosa prema Bosni i Bošnjacima.
Riječ je, međutim, o višestruko složenijem problemu reprezenta-
cije Bosne, posebno bosanske povijesti, bosanskih muslimana,
“muslimanskog Orijenta” i drugih sličnih i ovom bliskih pojava
u Andrićevom književnom djelu, u vezi s kojim ni bosanskoher-
cegovačka ni bošnjačka književna historiografija nisu niti mogu
biti homogene. Zato je u konačnici nemoguće govoriti o nekoj
jedinstvenoj, unisonoj bošnjačkoj, a pogotovo ne o jednoobraznoj
bosanskohercegovačkoj recepciji Andrićevog književnog djela
ili nekih njegovih aspekata u ovoj problemskoj perspektivi. Već
samo postavljanje potonjih pitanja prihvata se različito. Ovakvo
što dešava se do samih krajnosti, u rasponu od njihovog bla-
gonaklonog odobravanja pa sve do njihovog odbijanja, pa čak i
bezuvjetne osude, a primjera jednih i drugih čitav je niz. I jedni i
drugi pristupi ovakvim pitanjima temelje se, pritom, na različitim koji Andriću i njegovu književnom djelu u ovom smislu prilaze
polazištima, a ona se također prostiru između dviju krajnosti – prvenstveno iz neke unaprijed određene koncepcije, uključujući
teorijsko-književnohistorijskih pristupa, onih, dakle, vezanih za i manje ili više očigledne, svjesne ili nesvjesne ideološke vrijed-
književna proučavanja, a prije svega za sam književni tekst i njegov nosti, pretpostavke i predstave, na način apriornog opredjelji-
književnohistorijski kontekst, i konceptualno-ideoloških pristupa, vanja “za” Andrića ili “protiv” njega, čak i u dogmatskom smislu.

STAV 7/4/2016 71