Page 11 - Žarko Čović

prirode, godišnja doba i različito vrijeme dana. Nje- raspela, vertikale što nas upućuju duhovnostima i
gov „plein air“ svjetlosna je pojava. Po Rousseauovu ufanju te horizontale, ovozemaljske brklje o koje se
ključu prepoznajem u salbunjerima iz Krila Jese- s vremena na vrijeme spotaknemo jer smo nadasve
nice elemente romantizma, napose kada je slikar u ranjivi. Ta, ljudi smo od krvi i mesa s dušom ovješe-
potrazi za tajanstvenim, nedokučivim i mističnom nom iza kulisa po kojima se raspoznajemo.
kontemplacijom, za istinom iza slike. Za Čovića je
Konačno da „zbrojimo“, slikarstvo je to bez kajanja,
danas priroda utočište i mjesto samotne nostalgije
moćno i spontano, no svakako plod dubokih promi-
u koju uranjate kako biste pronašli samoga sebe,
šljanja. Rezultat ustrajnosti i strpljenja izgradnje
spoznali vlastite mogućnosti i naposljetku okrenuli
vlastite ličnosti gdje je sve odbačeno uistinu manje
novi list. Priroda i razgovori s njom odavna su elik-
vrijedi i ne znači puno za ukupni dojam, a može op-
sir za frustracije, za nataložene nemoći i potopljene
teretiti sliku. Svakako dovoljno prkosno i pomalo
nade da se stvari, makar mimo volje, upornošću po-
neočekivano drsko u svojemu nastojanju da dokine
maknu nabolje.
podjele s početka.
A da sve ne bi bilo blazirano lijepo, pa ako hoćete i
nestvarno, Čović se nije odrekao vlastitoga rukopi-
sa, skicoznih šara i kapanja po već završenoj slici. Na
romantičarima je da stvari izmještaju i ne zamjerite
im što su kolebljivi, pa, hoćete li, i nedosljedni. Ta,
srce je u pitanju. Srce velikih emotivaca razapetih
čak i slobodama koje im se nameću. I to je Čović
kakva poznajem, čovjek velike duše i odmjerenih
pomaka. Zato me svako novo obraćanje s povodom
iskreno oduševi, taj učinjeni korak naprijed dovo-
ljan da prepoznam staroga znanca novih nastojanja.
Sutra je novi dan, dan pun obećanja! Drago mi je da
je sve mračno obasjalo svjetlo, požderala jara i, reci-
mo tako, zataškala idila prizora. I ma koliko god bio
uvjeren da razgovaramo na novim osnovama, strah
me romantičara, oni se uvijek vraćaju prošlom vje-
rujući kako će dva koraka uzmaka donijeti jedan
naprijed. Ako je tako, onda intima skriva pokriće za
sva propitkivanja i nesigurnosti jer iza jedara skri-
veni su jarboli i križi naši svagdašnji. Naše Golgote,

11