Page 9 - Žarko Čović

ta prostranstva i zabiti, topografska, arhitektonska velikoga Murtića dočim me subjekt priče uvjerava
i ina naslijeđa, okolnost što i bez žitelja svjedoče o kako se bez obzira na pomak ipak nije odmakao od
njegovu identitetu, ali vjerujem kataliziraju slične znane mu motivike i okružja. Govorio je negirajući
dileme, netom ispisane, a vezane za postupak. Sa- kolege preslikače, kopiste: „Moj osnovni motiv uvi-
vršen red i gotovo dvodimenzionalno prikazivanje jek je neki fenomen u prirodi transponiran na način
svijeta i „stvari“ smjenjuje poliperspektivnost, pa tek koji mi dopušta izvjesnu fantaziju bez koje uopće
nedolaskom kolora plošnost dobiva i treću dimen- nema umjetnosti.“ Tu ni faktografija nije nužnost,
ziju. Više u geometrijskome tumačenju argument jer svako opisivanje, cizeliranje i hvatanje prizora
ne nose plohe i ortogonalno sagledavanje stvari, već vodi na staro, zapravo rezultira poražavajućim spo-
slika traži konflikt koji krijepe klasični prodori ti- znajama, konformizmom. Makar se na prvi pogled
jela. Sukladno manualnim, odnosno tehnološkim ne bi reklo, ali Dalmacija i sada, ovako izmrvljena,
postupcima odmjereni i strogo kontrolirani potez s još doji dušu Čovićevu. Doživljajna sfera kao da je
početka dobio je alternativu u opetovanju po istoj magični okvir za prerađenu i revidiranu istinu, za
lokaciji s namjerom potenciranja intenziteta boje, a slike iz djetinjstva. Strukturalno je sve na okupu, ali
svemu je pokretač gesta i nerv. Sve nas navodi na u drugome prerasporedu, onome kako srce traži i
zaključak kako učinjeni korak više sugerira odrje- diktira. Slikara čini slikarem upravo snaga pretvor-
šitost i samosvojnost likovne filozofije koja koristeći be, odmak od viđenoga i vidljivoga.
se usvojenom bankom podataka uvažava iskustva Kao da su u pitanju stihovi kakva zabludjeloga Par-
drugih, poštuje tradiciju, ali nadasve veliča zanat nasovca. Danas i Čović vidi u umjetnosti cilj svojega
i stečenu naobrazbu. Moguće i u tim postavkama postojanja, ona je smisao života i čini čišću i uzvi-
treba pronaći poneki plus više za umjetnika na- šeniju stvarnost. Stvarni je svijet tek dekor, napose
dasve sigurna u vlastitu invenciju i strpljivost što egzotična priroda tučepskoga zaleđa. Njegove slike
se tiče trasiranja novih staza i formiranja vlastite svojevrstan su krik protiv romantičarskoga senti-
likovne leksike. A mi preslikama iz prirode, hiro- mentalizma i realističke utilitarnosti. Čović je za-
mantijom krajobraza razaznajemo sve o ljudima, pravo drugi čovjek, po spoznajama, umjetnost je
njihovim čudima, navikama i tradiciji. Prepoznaje- tu radi nje same. Sama je sebi dostatnom i ne traži
mo zapravo sebe u mnoštvu significiranim potezom nužno široki auditorij, obraća se biranim jedinka-
raspoloženja i kolorističkoga idioma potpisnika. ma, a ne blaziranoj svjetini, uljuljanom konfekci-
Uočavamo, u stvari, život kojemu su okolnosti i am- jom. Topla duša će se na koncu braniti upitom: „Zar
bijent podarili bore i pigment što se u kontrapunktu ne razaznajete prtine Biokova, raslinje i halje godiš-
okoline formira milenijima i tako brani od opakoga njih doba? Ma sve je još tu, netaknuto, treba se tek
urbanizma, otuđenja i devastacija. Priču ipak treba bolje zagledati.“ Ipak, pokušajte eliminirati ono što
personalizirati, do u tančina. Sjećam se svjedočenja navodi na određeno i čvrsto gledište, a sve da biste

9