Page 77 - STAV 116 25.05.2017

PRIčA

Ima snova koji se i ostvare

O DžaMiji, HODži i

jeDNOM MUjeziNU

Prvo je selo spaljeno. S obližnjeg je brda top pogodio pravo

u munaru. Munara pade po džamiji. Sve se skrhalo. Rođaka
Piše: Safet POZDER
raniše, ibrica izdahnu

ilo je to početkom devedesetih. na munaru – ko će djeci stati ukraj. Uz Bio je to dan koji dječak nikada neće
Ramazani su tada bili negdje u ramazan bi virio s drvene verande i gle- zaboraviti. Tog dana postao je seoski mu-
martu. Jedan se maleni dječak, dao kud ko prolazi. Djecu bi zaustavljao jezin. Ibrica se nije bunio. Čak se done-
Bgledajući revnosnog rođaka, za- po selu i propitivao ko u kući posti, šta je kle i radovao. Mujezinio bi tek petkom ili
ljubio u tespih, serdžadu, abdest, namaz bilo “ručku” i šta se gotovi za “večeru”. onda kada tanahni dječiji glas nije mogao
i lokalnu džamiju u selu Lizoperci, na Djeca su uz iftar na smjene palila kandilje dospjeti do svačijeg uha u džamiji.
obali Jablaničkog jezera. Rođak je strik- na džamiji, obavezno se trudeći da izbje- Uskoro je pukla puška. Pukao je i top.
tno vodio računa da svaki vakat klanja na gnu hodžu na sokaku. Dječak je preko noći postao muhadžir.
vrijeme, polahko i smjerno. Živio je u so- I tako, jednog ramazana, veli hodža Prvo je selo spaljeno. S obližnjeg je brda
bici koju je dječak danima oblijetao, be- dječaku, tamam pred podne, među oku- top pogodio pravo u munaru. Munara
zuspješno se pokušavajući domoći njene pljenim svijetom oko džamije: “Momče, pade po džamiji. Sve se skrhalo. Rođa-
unutrašnjosti. Upornost se isplatila. Ro- vakat je. Hoćeš li nam ti kuisati?” ka raniše, Ibrica izdahnu u krilu jednog
po. Sve na svom mjestu, složeno, uredno stav.ba
Dječak u prvi mah nije vjerovao. Pi-
đak je primijetio dječakovu znatiželju i
drugog, mlađeg hodže.
Dječak odseli baš u ono mjesto iz
pozvao ga k sebi.
ljio je u starca koji je, očito, bio ozbiljan.
“Hoćeš ili nećeš, slobodno reci ako
kojeg je bio hodža Mujaga. Sretali su se
Unutra je vladao perfekcionizam. Sve
nekoliko puta. Pričali bi o svemu osim o
je bilo skučeno, ali, opet, komotno i lije-
ne smiješ?”, jogunio se hodža Mujaga.
Uskoro se dječak našao pred muna-
i graciozno. Odasvud je dopirao prijatan rom. Stari Ibrica mu je potanko tabirio džamiji. Nekako im se nije dalo o tome
ili jednostavno nisu željeli dirati ondje
miris. Dječak uspije dobiti nekoliko knji- kako će odhereziti vrata na vrhu munare gdje ih najviše boljelo.
ga: namaz-salat, zbirku hadisa, islamsku i kako ih zatvoriti. Kazivao mu je i oda- Dječak je rastao, a rat stao. Upisao je
čitanku i tespih. I tako je sve krenulo. kle da otpočne i kako da se kreće po šere- Gazijinu medresu i tek ponekad, viken-
Klanjao svaki vakat, u rukama nepre- fi dok kuiše. Kazivao mu je, vjerovatno, dom, svraćao na privremenu adresu i usput
stano prometao bobke tespiha i sve češće još štošta, ali ga dječak više nije slušao. posjećivao sve slabašnijeg Mujagu. I prije
boravio u mirišljivoj sobi. Za koji tren jurio je vijugavim kamenim negoli je završio medresu, Azrail odvede
Imao je samo jednu želju: zamijeniti basamacima uz munaru. Kada se uspeo, i starog hodžu.
starog mujezina Ibricu, uzverati se na mu- činilo mu se da niko ispred džamije ne Isti onaj dječak, tada već mladić, završi
naru i iz sveg glasa raspotegnuti ezan. Ali, obraća pažnju na njega, onako sitnog na medresu i upisa islamske nauke u Sara-
ko bi njega pustio da uči ezan, njega koji onolikoj visini. jevu. Završi sve po redu i ponudiše ga da
je jedva napunio prvu deceniju života!? I raspotegnuo je baš kako je i maštao: radi kao hodža, i to ondje gdje se i rodio.
Kad nešto hoće biti, ono i bude. Selo Allahu ekber, Allahu ekber... Ima tome već skoro i petnaest godi-
je nekako baš tih mjeseci angažiralo no- U trenu je sve stalo. Sve na dunjalu- na. Šetao je oko zidina porušene džamije.
vog imama koji je tada vjerovatno bio ku gledalo je u njega, a on je i dalje učio. Svijet se opet skupio, i to isto kao nekad,
pregazio sedamdesetu. Bio je u penziji i Čuo je kako mu srce tuče. Čuo je i kako pred podne, pa vele da je vakat da se dža-
šta god da mu se uz to dalo njemu je bila žene od sreće šmrču i blagosiljaju i nje- mija ponovo gradi.
puna šaka brade. ga i majku koja ga rodi. Nije čuo da uči Isti onaj dječak, kasnije mladić, a sad
Zavolio taj hodža Mujaga onog dje- u bocu isto kao i stari Ibrica. Sve isto, već sredovječni čovjek i hodža, polahko
čaka nekako naprvu. Dječak odskakao samo glas dječiji. kucka po tastaturi. Uči on i danas ezane.
i u mejtefu. Iako ponajmanji, podobro Završio je, zaherezio vrata za sobom Doduše, ne na onoj džamiji, nego u Pro-
je prošio i stariju djecu, izmijenio šar- i krenuo strmu. Sad mu se ne žuri. Nek zoru, nedaleko od nje.
te, abdest, dosta sura i vaktove. Reklo bi klanjaju sunnet. Vala, nek klanjaju i farz, i A ona džamija, eno je sad, još ljepša
se, sve zna, samo još da okuiše i tamam. šta god hoće – on je okuisao i to je to. Nisu nego što je bila. Za mjesec-dva svečano je
Hodža ga nekako razvlačio. Sve u nekoj klanjali ni sunnet ni farz. Čekali su ga. otvorenje. I rođak je tamo. Imaju i finog
neizvjesnosti. “Sad kad si fino okuisao, sad ćeš nam hodžu, mlađeg i vedrijeg.
Dječaku nešto hodža i nije bio po vo- i kamatleisati!”, osokoli ga hodža i, ona- Bit će valjda i kakvih novih dječaka da
lji; možda baš zbog toga što ga nije puštao ko poguren, okrenu se svom mihrabu. okuišu i kamatleišu kao on vaktile. n

STAV 25/5/2017 77