Page 65 - STAV broj 267

livadu tačno iza nas. “Evo ih, došli su nam sljedećih šest dana, ali se više ništa nije
iza leđa”, viknuo sam. “Ma to su, ba, naši dešavalo. Spremili smo se da idemo kući
najvjerovatnije”, javio se Dilaver, “nemoj- jer nam je bila došla smjena. Čekajući au-
te ljudi pucati.” Samo što je završio reče- tobus, Muhamed mi reče: “Bogami, Žuti,
nicu, a ovi sasuše po nama vičući: “Hva- sposoban si, zamal’ ne zaplatismo. Da ne
taj ih, kolji!” bismo pribrani – mrka kapa. Jesi li vidio
Uzvratili smo vatru pa zalegoše. U tom onog kako se ukočio, ni okvir na puški
momentu ponovo nas zasuše rafali iz smje- nema?!” – “Ma dobro smo prošli”, velim,
ra naših zemunica. “Povlačite se, uzimajte “ne treba se u svakog pouzdati na straži,
municiju i povlačite se odmah gore, na- pogotovo na ovim zeznutim linijama.”
prijed”, viknuo sam. Četvrti čovjek, kojeg U autobusu smo opet o svemu. “Šta bi ti
nisam dobro poznavao, stajao je kao kip i sad volio pojesti”, pita me Muhamed. “Ma
tresao se pored zemunice. Muhamed mu ne znam”, rekoh, “nekih kolača, al’ najvi-
viknu: “Hajde, bolan, šta čekaš, evo nam še bih volio hrskav pomfrit, vruć, k’o onaj
ih iza leđa, bježi gore prema našima dok prije rata na autobuskoj stanici, u onom
nas nisu odsjekli.” grilu.” Tad se on odvalio od smijeha. Pi-
Uspjeli smo nekako preskočiti pod tam ga šta je smiješno. “Ma ništa”, kaže,
vatrom iz tranšeje u tranšeju. Muhamed pa se opet grohotom zasmija: “Kud, brate,
je sve vrijeme bio posljednji, štitio nas od tolike hrane nađe pomfrit?!” I tako, u
je dok smo se prebacivali. Tranšeje nisu smijehu, stigosmo kući.
bile spojene negdje ni po deset metara, pa Dugo smo poslije bili nerazdvojni, bilo
smo se stalno izlagali vatri. Desno od nas da smo slani na našu liniji, bilo da je dola-
zatutnjao je naš trocijevac. Pokrio nas je zilo do akcije pomjeranja, bilo da smo išli Naši su pokušavali probiti četničke linije.
vatrom, a vidjeli smo da se četnici poku- na teren. Uvijek smo bili skupa. Detonacije su se utapale jedna u drugu.
šavaju domaći kanala, da se sklone, jer su Tako je došao i januar 1994. godine. Kiša je padala od ranih jutarnjih sati.
bili izloženi na čistini. Počelo je formiranje 212. bosanske oslo- Razblatila je friško prosječeni zemljani
Utren se nađosmo u našim tranšeja- bodilačke brigade. Sjedili smo, kad mi put toliko da se njime jedva kretalo. Pre-
ma. Bile se pune naših vojnika. Bilo je i Muhamed veli: “Ma ja sam nešto razmiš- ma nama je išao manji traktor pa smo se
nekoliko momaka iz Prve tuzlanske bri- ljao da se prijavim u tu elitnu brigadu.” polahko popeli na malo uzvišenje dok ne
gade koji su dotrčali u ispomoć. Pitali su Zatim smo šutjeli, gledali nekud u dalji- prođe. Razgovarao sam dok je traktor pro-
nas šta se desilo, a mi nismo imali pojma. nu ispred sebe. lazio, a onda u jednom trenutku zanijemio.
“Ne znam”, rekoh, “došli su nam i s boka Rastali smo se. Muhamed je otišao u U prikolici su bila tri tijela naših po-
i sleđa”. 212. brigadu, a ja u kasarnu u Tuzlu. Viđa- ginulih vojnika. Vojnik koji je dolazio
Telefon nije radio, sigurno su bili pre- li smo se ponekad u gradu, razmjenjivali u susret traktoru podiže ceradu s tijela.
sjekli liniju. Mora da su neutralizirali naša vijesti s ratišta. Prvi poginuli s desne strane bio je moj
dva rova, nisu mogli drugačije proći. Početkom juna 1994. godine otpočela je dobri jaran Muhamed Hasečić. Poku-
Brzo smo se skupili i krenuli u kon- ofanziva Drugog korpusa na Vozuću. Bili šao sam nešto reći, da rukom pokažem
tranapad. Četnika nije bilo mnogo, najviše smo stacionirani u nekoj školi u Banović ovom čovjeku ispod nas da stane, ali ni-
dvadeset. Uskoro smo ih stjerali u tranše- Selu. Nakon jednog izviđanja, odmarali sam mogao progovoriti. Mevludin je bio
je, a onda ih, za dvadesetak minuta borbe, smo se pored ceste, kad me iz razgovora pogođen u glavu.
potisnuli nazad. prenu poznati glas: “Ima li gdje pomfri- Kiša je umivala lica naših, ako Bog da,
U prvom rovu nije bilo znakova bor- ta?” Okrenem se, vidim Muhamed stoji iza šehida. Traktor je lagano odlazio uz brdo
be. Jedan naš bio je ubijen na samim vrati- mene. Sam, u uniformi s rancem. valjajući blato na svojim gumama. Čučnuo
ma zemunice, druga dvojica unutra. Nisu – Pa gdje si ti, junače, šta si to sam? sam jer me noge više nisu držale.
uspjeli izaći. U drugom rovu pronašli smo – Ma zakasnio nešto pa krenuo malo Kiša je i dalje padala i dobovala po
jednog mrtvog i dva ranjena vojnika iza pješice, malo stopom, od Živinica. Pa opet mom šljemu. Polahko. Ritmično.
linije. Uspjeli su otići u obližnji šumarak pješice i evo stigoh. Mevludin je ukopan 6. juna 1994. go-
i tu se sakriti. Obojica su bili ranjeni od – Tvoji iz brigade su, evo, dolje. Sku- dine na mezarju Danica. Otišao je tiho,
metaka. Kad smo ih previjali, jedan od njih pa ćemo na Klupe, barem tako mislim. onako kako je i živio. Još jedan u nizu od
nam je ispričao da su naši gore najvjero- – Odoh da i ovdje ne zakasnim, druže. onih koji su životom i srcem voljeli Bosnu.
vatnije spavali, samo su se čula dva rafala. – Ma šta ćeš žuriti, u svatove i u rat se Od tada svake godine drugi dan Baj-
Mislili su da to naši pucaju: “Odjednom ne može zakasniti. rama na Dan šehida odem na njegov me-
su se četnici pojavili niz tranšeju i zasuli Stajao sam gledajući dok je prolazio zar. I drugim danima kad imam vreme-
nas rafalima. Ovaj momak prvi je pogo- pored artiljeraca. Zamače za krivinu. na. Uvijek kada proučim Fatihu pogled
đen u glavu. Ja sam uspio baciti bombu Pita me moj drug Mirza šta toliko gle- mi odluta pored mezarja i kao da ga vi-
prije nego su me ranili. Onda smo pucali dam za čovjekom. dim kako odlazi niz cestu. K’o onaj dan
na njih i tako se izvukli. Umjesto za nama, – Ma ništa, onako, puno smo mi, moj u Banović Selu.
krenuli su na vaš rov gore.” Najvjerovatni- Mirza, skupa prošli. Vidiš, jedni dolaze Taj dan rahmetli Muhamed nije otišao
je se radilo o izviđačko-diverzantskoj je- pješke toliko kilometara u rat, a druge po u smrt. Otišao je u historiju, u naša srca.
dinici jer nisu imali mnogo ljudi. Cilj im kućama i stanovima traže jer su se sakrili. Neka ostane zapisano i neka se pamti ono
je bio da nas što više ubiju jer su znali da – A šta ćeš, moj brate, nije nas Allah što je i u kamenu uklesano. Na nama je
ne mogu zadržati osvojene rovove s tako sve iste stvorio. Tako je to. da se sjećamo i prašinu vremena otpuh-
malo vojnika. – Jah, tako nekako. nemo: I ne recite za one koji su na Allahovu
Ubrzo su došli iz komande i ojačali Uskoro smo se i mi spremali za akci- putu poginuli: “Mrtvi su!”. Ne, oni su živi,
nam liniju. Odatle smo budno osmatrali ju. Dolje na Klupama treštalo je i grmilo. ali vi to ne znate! n

STAV 16/4/2020 65