Page 51 - STAV broj 288

nije doživio. Rasporedili smo se po liniji, Ishak podiže ruku, svi čizme je sigurno izgubila u snijegu bahu-
a nekoliko nas je prešlo preko grudobra- ljajući šumom. Sreća je što je na ovom mje-
na, spustilo se petnaestak metara ispred stadosmo. Prema nama je stu bilo krošnjasto drveće koje je štitilo
rovova i uzelo zaklon. išlo desetak ljudi u koloni. od vjetrova te vjerovatno zbog toga nije
Buljili smo u mrak ispred sebe. A onda bilo dubokog snijega ni nanosa.
zatrešta još jedan rafal na drugoj strani i Salem ih polahko dozva Dodirnem joj ruke, bile su k’o dvije
ponovo se začuše galama, vriska i plač. ledenice. Otkopčam svoju jaknu i stavim
Uskoro, za nekih deset minuta, mo- vičući tiho: “Ovamo, ovamo, u nju njene noge. Pritišćući je uz sebe, tr-
gli smo razaznati figure ljudi koji su se Armija BiH, ovamo!” Prvo se ljao sam je po leđima i rukama ne bih li je
kretali niz padinu kroz šikaru. Išli su barem malo zagrijao dok smo se polahko
prema nama. javi jedna žena, prigušivala kretali ka našoj liniji.
A onda ponovo odjeknuše dva-tri je plač i panično ponavljala: Prestala je plakati, samo je još tiho
rafala, najvjerovatnije blizu njih. Oni se jecala. Pitam je šapatom kako se zove.
rasuše po krajoliku k’o pilići... “Ljudi, izgubih curicu, osta “Selma”, uz jecaje izgovori i stisnu ruči-
Momak do nas skoči i krenu preko gru- ce oko mog vrata.
dobrana. Meša ga uhvati za rame: “Stani, mi curica.” Išli smo brže. Popesmo se uz stranu i
momak, gdje ćeš, bolan?” – “Ode narod, Bio je to narod iz Bijeljine izađosmo na našu liniju. Gore su već sa-
čovječe, pravo u minsko polje, samo do- birali ljude. Selmina majka nam pritrča.
linom prema nama je čisto. Mi tuda ide- i Janje. Nakon što su ih Plakala je i grlila djevojčicu u mom na-
mo u izviđanje.” ručju. “Selma, dušo majkina”, ponavlja-
Nas je tu bilo šest ili sedam. Ishak ga četnici izveli iz kamiona, la je. Brišući oči maramom, zahvaljivala
upita zna li put. – “Ma znam”, odgovori opljačkali su ih i potjerali nam je bezbroj puta.
kratko, prošao sam tuda milion puta kada Ubrzo javiše da narod može krenu-
sam išao u izviđanje četničkih položaja.” kroz snijeg u noć ti ka cesti. Dolje ih je čekao kamion da
Mi se zgledasmo, a onda pođosmo ih preveze u Tuzlu, dugo su već bili na
za njim. Salem se okrenu i reče ljudima hladnoći.
da jave liniji gdje smo pošli da ne bi na osam, sve stariji i žene. Dođemo do njih, Sa srpske strane zatrešta jak i dug rafal
nas pucali. podignemo ih iz snijega i pošaljemo po- iz mitraljeza, a onda se kroz noć prolo-
Kretali smo se veoma sporo kroz du- lahko prema šikari. Tada Ishak mahnu da mi pjesma: “Od Topole do Topole, pa do
boki snijeg, izuzetno slaba vidljivost do- čučnemo. Čuli su se dječiji jecaji. Skočili Ravne Gore, svud su straže, svud su stra-
datno nam je otežavala kretanje. Jedva da smo i preko potoka preletjeli u drugi dio že đenerala Draže!” Pomislio sam, kakav
sam vidio Ishaka na nekih deset metara šumice. Plač i jecaji bili su sve razgovjetniji. to nesoj možeš biti da slaviš s pjesmom i
ispred sebe. Ondje, u maloj zasjeci ispod stijene, rafalima protjerivanje u snježnu noć i u
Ishak podiže ruku, svi stadosmo. Pre- skupljena u snijegu, plakala je sedmogo- minsko polje golorukog naroda i djeteta
ma nama je išlo desetak ljudi u koloni. Sa- dišnja djevojčica. Na sebi je imala crveni od sedam godina. Je li moguće da smo
lem ih polahko dozva vičući tiho: “Ova- dugi kaputić s velikom kragnom. Na glavi mi toliko godina i u kakvoj sve zabludi
mo, ovamo, Armija BiH, ovamo.” Prvo bijela kapa i bijeli šal kojim je bila potpu- živjeli s ovakvim neljudima?
se javi jedna žena, prigušivala je plač i no umotana. Iznad šala virile su okrugle Prenu me iz razmišljanja majka uzi-
panično ponavljala: “Ljudi, izgubih cu- okice pune suza. Šal je prigušivao njeno majući djevojčicu iz mog naručja. “Neka”,
ricu, osta mi curica.” jecanje, sreća da smo je i čuli. rekoh, “ja ću, strmo je do ceste. Idi pored,
Bio je to narod iz Bijeljine i Janje. Uporno jecajući i plačući, dozivala samo nek te vidi.”
Nakon što su ih četnici izveli iz kamio- je majku. Išli smo niz padinu prema cesti, a ja
na, opljačkali su ih i potjerali kroz sni- Polahko je podignemo, otresemo s nje sam uz sebe stiskao djevojčicu umotanu u
jeg u noć. Krenusmo šikarom oprezno, snijeg; ona prepadnuta, u šoku. Tiho joj ćebe. Gledao sam tu kolonu pred sobom,
a Salem ode predvodeći promrzli narod. šapnemo da je vodimo majci. a suze su išle same, onako, niz lice. Žao
Dolje, u podnožju, pokraj potoka, spazi- Prebacim pušku na leđa i podignem je mi je bilo mog naroda, bilo mi ih je žao
smo grupicu ljudi u snijegu, njih sedam ili u naručje. Na nogama joj tanke čarapice, u srcu i u duši.
Prolazeći pored mene i Ishaka, Salem
nas udari po ramenima. “Momci, 12 i 5 je,
dobro došli u ratnu 1994. Koja crna Nova
godina, pomislih, da nam Allah bude na
pomoći, i nama i našem narodu.
Ubrzo dođosmo do kamiona. Pomo-
gli smo im da uđu i ušuškali ih. Polju-
bim djevojčicu u glavu i dodam je majci.
Ona još jednom zahvali dok je kamion
polazio klizeći po snježnom putu. Još
jednom mahnem, onako mahinalno, i u
sebi poželim: Sretno ti, Selma. Sretan ti
prvi dan u slobodi.
Izvadim cigaretu i zapalim, duboko
udahnem. Gore, u strani, uz cestu, stajali
su borci i tiho pričali. Pogledam u nebo
okićeno zvijezdama. Na liniji sporadični
pucnji. Prve minute 1994. godine. n

STAV 10/9/2020 51