Page 54 - STAV broj 288

STAJALIŠTA

PROZORSKO OKNO
Bilo jednom na papiru

ČIPOVANE

USPOMENE

Piše:
Safet POZDER Skoro svi imamo ponešto od tih papirnih uspomena.
Kažem, skoro svi, jer ja nemam, a imao sam. Progutala ih
je vatra koja je progutala moju kuću i moje selo, tamo sprva
devedesetih. Ipak, živo ih se sjećam

ad ste posljednji put izradili neku zadatku, torbica bi bila puna para, a mi, Tu, u toj ljepoti, čuči dedo Husaga i radi
fotografiju? djeca, radili smo inventuru i sve to ured- – fotografija je to zorno pokazivala – ono
Vjerujem da vas je ovo, naizgled no prebrojavali, kako bi on, dalje, mogao što je najbolje radio i po čemu je nadaleko
K posve obično pitanje, barem done- predati pazar. Jasno, bilo je i bakšiša, a to (tada se tako govorilo; danas se pitam šta
kle zateklo i uhvatilo nespremnim. Zaista, je značilo da već sljedeći dan u kuću stiže je zapravo značilo to “nadaleko”) bio po-
izrađujemo li danas fotografije ili smo se dosta slatkiša. Iskreno, danas je ponuda znat – pleo je sepet. Samo Bog zna koliko
zadovoljili onim na mobilnim telefonima? slatkiša kudikamo bolja, ali ovi “moderni” ih je ispleo i kuda su sve dospjeli, a, eto, ta
Konsultiramo li Google, vidjet ćemo nisu ni izbliza slatki i ukusni kao oni onda. slika otkinula je dio čarolije od zaborava.
da podaci o prvim fotografijama na svijetu Otac je imao još jednu, istu kožnu tor- Na jednoj je fotografiji otac s najboljim
variraju, ali se najčešće spominje 1826. go- bu. Ustvari, nije bila njegova nego naša. jaranom. Svi su ga zvali Barba. Ne znam
dina i fotografija koja pokazuje pogled kroz U njoj su bile fotografije. Rekoh, više ih zašto, svi su imali neki nadimak, a njega
prozor. Dakle, gotovo dva stoljeća čovjek nema, ali ih pamtim. Svaku. Na jednoj je je, eto, zapao taj. Uske farmerice, nekakva
kontinuirano fotografira ono što smatra dedo Husaga. Nisam ga upamtio, a i on je majica, isto uska, i frizura kao u Jašara Ah-
bitnim i zanimljivim. U prvi mah to budu jedva upamtio mene. Umro je malo poslije medovskog, tipična za to vrijeme. Prijate-
tek dragi komadi papira. No, protokom mog dolaska na svijet. Kažu da je bio mi- lji su se zagrlili i doimaju se vrlo sretnim
vremena, taj papir sve je draži i važniji, sve ran i pošten čovjek, sitnijeg rasta i blage jer će taj trenutak ostati otisnut na papiru.
dok ne dođemo u fazu u kojoj mu se često čehre. Na fotografiji je čučao negdje kod Majka, rahmetli, na slici je izuzetno
vraćamo, motrimo svaki njegov detalj, pa stare kuće. Ta kuća imala je drveni pod mršava, kakva je uvijek bila. Ističe se upe-
i sjetno uzdišemo. koji bi škripom odavao svaki korak koji čatljivi, duži nos – čini mi se da imam isti
Skoro svi imamo ponešto od tih pa- se po njemu načini. Ispod je bila zemlja- – i jako duga, spletena kosa. Uz nju je, na
pirnih uspomena. Kažem, skoro svi, jer ja na magaza s mnoštvo alata i trapovima jednoj slici, njena sestra, a moja tetka, s
nemam, a imao sam. Progutala ih je vatra za krompir ili jabuke. U sobu stare kuće frizurom poput one koja je krasila Biljanu
koja je progutala moju kuću i moje selo, ulazilo se kroz zemljani hodnik uz koga Jevtić. Tetka je, ustvari, i slušala Biljanu i
tamo sprva devedesetih. Ipak, živo ih se je bilo ognjište na kojem je uvijek bio uvijek sa sobom nosila njene kasete. Kada
sjećam. Rahmetli otac se, zbog zdravstve- sač. Na zidu je visio pržanj za kafu. Na- bih, kao dječačić, naćulio uši na vrata go-
nih problema, mlad penzionirao. Nisu to polju je bila zemljana veranda, ograđena stinjske sobe u kojoj bi ona, kao djevojka,
bili drastični problemi, ali dovoljno veli- gustim parmacima. U ćošku stare, dobre odsjela kod nas, načuo bih Biljanin glas.
ki da ga onesposobe za teže fizičke radove. verande proteglo se stablo duda koje je “Mac, mac, macane” bio je početak čud-
Inače je bio u stalnom pokretu i svrstavao uvijek obilato rađalo. Eto, ne znam kad ne pjesme koju nikad nisam znao, ali sam
se u onu kategoriju ljudi kojoj bi najveća sam posljednji put okusio dud!? S desne znao Proklet da je ovaj život. Bit će da su i
kazna bila da živi negdje navrh nekakve strane verande uzdizali su se drveni ba- tad djevojke znale patiti i očajavati.
zgrade, bez bašče i stalne mogućnosti da samaci koji su vodili gore, u odžakliju. Na jednoj je slici otac sa svojom peteri-
se vrzma i zabavlja u njoj. Komunikativan Gore nije mogao svako. Posrećilo mi se com braće. Kakva ekipa! Jedan nasmijan,
i simpatičan, kakav je bio, lahko je osva- nekoliko puta da se uspnem i zavirim unu- drugi ozbiljan, treći s brkovima, četvrti isti
jao ljude i bio omiljen u društvu. To mu je tra. Soba k’o soba, s izuzetkom kredenca Jašar... Zapravo, otac je imao Jašarovu fri-
donosilo mnoge prilike. Ipak, odlučio se koji je bio vješto zatvoren i za kojeg sam zuru, ali je likom bio skoro isti kao Bran-
da udovolji svom prijatelju i pristao je da, vjerovao da krije najveće svjetske tajne. ko Kockica. Ljudi bi to odmah zapažali.
kako bi se danas kazalo, “honorarno” na- Poneku sam saznao, i to nakon što bi mi Bilo je i mene na tim fotografijama. Na
plaćuje RTV pretplatu po okolnim selima. nana pružila koju kocku bombonjere, ra- jednoj me majka drži u naramku. Kosa mi
Sjećam se sive, kožne torbice koju je za hatlokuma ili druge slastice. O ostalom je bila doslovno bijela. Bit će da su me zbog
te potrebe nosio sa sobom. Po obavljenom sam samo nagađao. toga svi zadugo zvali Beli. Na drugoj sam

54 10/9/2020 STAV