Page 57 - STAV broj 288

upiše na Medicinski fakultet u Beogradu.
Nažalost, kako kaže, zbog sukoba na Koso-
vu, porodica mu nije dozvolila da ide dalje
od Novog Pazara.
“U dobro poznatoj panici, koju skoro
svi učenici osjete kada ne znaju šta će i kako
dalje, odustao sam od medicine i riješio da
u Novom Pazaru upišem pravo. Ali sudbi-
na čini svoje. Slučajem okolnosti, u Novom
Pazaru saznam da baš te godine Ambasa-
da Republike Turske raspisuje konkurs za
prijem studenata koje će oni stipendirati i
koji će studirati u Turskoj. Prikupim onda
svu potrebnu dokumentaciju i prijavim se
na konkurs. Odabir kandidata je trajao baš
dugo, ali s obzirom na moj odličan prosjek
i mnogobrojna takmičenja, nadao sam se
da ću biti među dobitnicima te stipendije.
Već je septembar bio počeo, ali o stipendiji
nikakvog habera. Onda iznenada dobijam
poziv koji će promijeniti cijeli moj život.
Javili su mi da sam primljen i da sam jedan
od dvanaest studenata koji su stekli pravo
da se školuju u Turskoj”, nastavlja Kuče-
vić. Tada je odlučio iskoristiti tu priliku i
okušati se kroz studij u Turskoj, što je bila
veoma teška odluka jer se ranije nikad nije
odvajao od svoje porodice.
Po okončanju procesa dobijanja vize
došlo je vrijeme za polazak. Dvanaest stu-
denata, koji su dobili stipendije, krenulo
je 5. oktobra s autobuske stanice u Novom
Pazaru. U podsvijesti, kako kaže, svi su raz-
mišljali o tome šta ih očekuje tamo. Bio je
svjestan da je primoran i da sam kreira novi
život kada jednom spakuje kofer i zaputi se
daleko. Uvijek se rado, ali s nekom tugom u
sebi prisjeća svog prvog dolaska u Tursku.
“S velikom torbom sam sišao na autobusku
stanicu u Istanbulu, u gradu u kome nisam “Jedna uspomena mi je posebno draga. Otprilike prije šest
nikoga poznavao i čiji jezik nisam govorio.
Iz Istanbula smo se uputili za Ankaru. Prvu mjeseci na odjelu kardiologije su preko noći primili dječaka
godinu smo proveli na Tomeru, na pripre- s naših prostora, koji je imao oko šest godina. Kao i svakog
mnoj nastavi učenja turskog jezika, koja je
bila obavezna. Tu sam stekao prijatelje iz dana, obavljali smo vizitu gdje je dežurni doktor predočio
svih krajeva svijeta s kojima se i dandanas situaciju pacijenta, naravno na turskom. Tokom vizite dječak je
rado čujemo i vidimo. Po završenoj pripre-
mnoj godini upisao sam medicinu na Gazi bio sramežljiv, tužan, uplakan i krio se iza svoje majke. U tom
Univerzitetu. Radi se o jednom od najbo- trenutku mi je zazvonio telefon. Zvala je moja mati. Nakratko
ljih univerziteta u Turskoj, koji je osnovao
Mustafa Kemal Atatürk, čije ime i nosi”, sam se javio i na našem jeziku rekao da se trenutno nalazim u
pojašnjava Kučević. viziti i da ću zvati kasnije. Istog trena dječak me je pogledao i
Iako je već tada veliki broj naših stu-
denata studirao u Turskoj, nikada nije onako sramežljivo rekao: ‘Pa ti si naš.’ To me baš dotaklo, vidio
postojala neka asocijacija koja bi u toku sam da osjeća sigurnost i bilo mi je drago”, prisjeća se Kučević
njihovih studija u Turskoj i po povratku
u zemlje porijekla ujedinila, povezala i
njegovala dugogodišnja iskustva i prija- “Ovdje želim i spomenuti imena osnivača između Bošnjaka koji su svoje studije zavr-
teljstva među studentima. Tada je grupa Udruženja Asocijacija bošnjačke omladi- šili u Turskoj i same Turske. Zahvaljujući
mladih ljudi koji su porijeklom iz Bosne i ne, a to su Adnan Džaferović, Enisa Begić, Udruženju i našem požrtvovanju, odradi-
Hercegovine, Sandžaka, Srbije, Crne Gore Enisa Kezo, Elma Jelovac, Mukader Tano- li smo veoma velike projekte. Navest ću
i Slovenije, među kojima je bio i Kučević, vić Tanok, Sanela Husić i ja. Svi su dali samo one najznačajnije, kao što je projekt
hrabro odlučili da sprovedu dugogodišnju veliki doprinos. Udruženje smo zvanično ‘Srebrenica 8372...’, zatim je u parku Alije
ideju u djelo, te okupe sve studente boš- osnovali 4. februara 2011. Jedan od naših Izetbegovića u općini Keçiören u Ankari
njačkog porijekla u Republici Turskoj. ciljeva bio je i stvoriti neprekidivu vezu otvoren spomenik žrtvama srebreničkog

STAV 10/9/2020 57