Page 55 - STAV broj 288

se tako ružno zabuljio, valjda u fotoaparat Istina, odnekud ih je isplivalo nekoliko. A onda je došlo vrijeme kada se foto-
ili onoga ko je fotografirao. Iskeženi zubi Jedna na kojoj smo na času kod rahmetli grafije više ne izrađuju. Namjesto toga,
i oči gotovo skroz zatvorene, kao da se sto Rešida Bilalića i druga na kojoj smo na skladište se u razne foldere i na USB-ove.
sunaca sjatilo i zapiljilo direktno u mene. Kovačima i s tribina betonskog igrališta Izdominirali su mobilni telefoni sa sve bo-
Da danas imam tu fotografiju, bilo bi me bodrimo svoju ekipu. Nemam čak ni fo- ljim rezolucijama i memorijama. Društvene
stid pokazati je i svojoj supruzi, a kamoli tografije s ramazanskih praksi. Ne znam mreže, profili, storiji, statusi, fotošopovi...
kome drugom. zašto, ali nismo se slikali. ostalo je svima poznato.
Ipak, jednu imam. Preživjela je, i Kad sve presaberem i analiziram, prvi Fotografija, kao komadić prošlosti i us-
to zahvaljujući navici tadašnjih očeva zaseban album izrađenih fotografija imam pomene, sve više gubi svoju prepoznatljivu
da u svojim novčanicima nosaju foto- sa studijskog putovanja u Egipat, koje se papirnu formu i prelazi u neki virtualni,
grafije svoje djece. E, ona mi je poseb- desilo prije više od petnaest godina. Divne elektronski iliti čipovani izričaj. I sve je to
no draga. Uslikana je na njivi iza sela, papirne uspomene s kairskih fakulteta, iz i legalno i legitimno. E, sad, to što nerijet-
u punom zamahu kupljenja sijena. Ja, gradskog saobraćaja, s krstarenja po Nilu, ko ne možemo uživo prepoznati osobe koje
dječačić bijele kose, držim grablje i tek ispred čuvenih piramida u Gizi i s mnogih smo gledali na ušminkanim i dotjeranim
izučavam zanat. Na meni neke patikice drugih lokacija. Kasnije će doći fotografije fotografijama, kao i to što se danas gotovo i
i šorc s tregerima. s vjenčanja, prve fotografije djece, detalji s nije desilo ono što nije uslikano i na druš-
Tu je bila i fotografija jedne od tri seo- pojedinih događaja... tvene mreže okačeno, to je priča za sebe.
ske mahale, mojih Pozdera, slikana odne- Konkretan povod za ovo pisanje bio je
kud ispred džamije. U oči najprije upadaju rođendan jedne djevojčice kojem je moja
ograde od drvenih direka i žice, te stare ka- kćerka, kao prijateljica, trebala prisustvo-
mene kuće s krovovima na četiri vode. Uz A onda je došlo vrijeme vati. Dugo se “lomila” šta da kupi i kakav
njih su i štale s brojnom stokom. Zapravo, poklon da osmisli. Na kraju je i mene izne-
štale su bile dvospratne: dolje je boravio kada se fotografije više ne nadila. “Izabrat ću desetak naših fotografija,
hajvan, a iznad su bile pojate sa sijenom. izrađuju. Namjesto toga, a moj babuka će to izraditi.” I, zaista, ona
Nasred Pozdera bilo je staro kameno guv- je izabrala, a ja izradio. Vlasnik fotostudi-
no, a nedaleko od njega korito iz kojeg je skladište se u razne foldere ja priznao mi je da vrlo rijetko ima prili-
uvijek hučila svježa i kao led studena voda. i na USB-ove. Izdominirali su ku izrađivati slike. Čak se i fotoaparati sve
Odmah niže Pozdera zelenilo se Jablanič- manje kupuju.
ko jezero. Fotografija je sve to zabilježila, mobilni telefoni sa sve boljim Drugi dan sam u rukama držao dese-
ali u crno-bijeloj varijanti. rezolucijama i memorijama. tak fotografija. Neobičan osjećaj, moram
Dobro, pa to je ipak neka dalja proš- priznati.
lost. Ali, ni iz ove, nešto bliže, gotovo da Društvene mreže, profili, Teoretičari zavjera često potencira-
nemam nijednu fotografiju. Ni iz medrese, storiji, statusi, fotošopovi... ju priče o kojekakvim čipovanjima ljudi.
osim zajedničke, maturantske, ni s fakul- Eto, ako ništa, čipovane su nam uspo-
teta, a to su svega dvije decenije daljine. ostalo je svima poznato mene. n

STAV 10/9/2020 55