Page 60 - BROJ 49/GODINA II/SARAJEVO 11.02.2016.

DRUŠTVO

i idući, pa onda i idući, uvidio sam na “Kad je počeo rat, odlučio sam uzeti sam kameru, i sam
koji način ulica živi. Vidio sam ko ula­
zi i izlazi iz podruma, gdje ljudi idu i šta zvjerati i hodati ulicama, kao ovi današnji sarajevski psi.
rade. Onda ti se odjednom nametnu neki Shvatio sam da rad za televiziju nema vrijednost i da mi je
likovi, vidiš nekoga treći put zaredom na bolje biti stalno na ulici, i gdje se zadesim, i šta god da vidim
istom mjestu u isto vrijeme.
da to i snimim. Želio sam napraviti portret i razglednicu
STAV: U dokumentarnom filmu Planet tadašnjeg ratnog Sarajeva kao što sam ga vidio svojim
Sarajevo, kojega si snimao za vrijeme
opsade, vidi se tvoj osjećaj za ono što očima. Ali ti ne vidiš tu pravu sliku. To je bila jedna potpuno
se događa na margini. Iz margine gradiš nova realnost koju ti, htio ili ne htio, moraš prihvatiti”
priču, a snažna emocija dolazi iz potpu-
no neočekivanog rakursa.
ŠIŠIĆ: Kada pokazujem film Planet Sa- bogalj, pa ti napraviš fotografiju, ne, to malo vremena. Zbog toga taj moj brak s
rajevo Italijanima, ili Fincima ili nekim nisam radio. Lešinarstvo me zaista ni­ Holandijom na početku nije funkcioni­
drugima na raznoraznim projekcijama, kada nije zanimalo. Imao sam odbojnost rao. Ne znam zašto je to. Možda sam na
uvijek vidim da ljudi imaju isti osjećaj. prema tome. Na kraju sam shvatio da ja drugi način vezan za Bosnu. To je neka
Pogodi ih film, legne im nekako na dušu. nisam za to, i to sam i prestao raditi. Ako metafizika. Međutim, čovjek je biće ko­
Bila je jedna starica u Finskoj i ona je neko tamo muca ili mu se trese ruka, a jem se stvari u duši polahko pomjeraju i
izašla uplakana iz kina i pitala je: “Ko ja ovamo da kreiram svoju poziciju kao sortiraju. Htio ti to ili ne htio, određene
je ovo radio?” Neko joj je iz organizacije fotografa. Ne ide to. stvari ti polahko ulaze pod kožu. Ja ni
pokazao na mene i ona me sa suzama u Ovo je sada idealno vrijeme low budget danas nisam prihvatio holandski jezik,
očima zagrlila i rekla: “To je to, to je to! filmova, gdje imate malo novca i možete što i nije bilo najpametnije, iako mi se
Ja sam bila u Drugom svjetskom ratu!” vrlo lahko naći porodicu koja ima neki troje djece rodilo u Holandiji. Njima je
Ja sam nju zapravo vratio u to doba, nju konflikt. Ili je tu ljubav izhlapila, ili se holandski jezik gotovo maternji.
i sve ostale ljude koji su preživjeli Drugi umiješala treća strana, ili su to neki tra­
svjetski rat. Poslije me pozvala da dođem govi prošlosti iz ranije pa su sada došli na STAV: Iz tih Vaših lutanja zadali ste da
na festival u Montecatini, jer je ona tamo vidjelo. Niko tu ne razumije zašto su ti ćete napraviti životni projekt – dokumen-
bila u žiriju i birala je filmove. neki ljudi usamljeni i zašto se povlače u tarac o autostopu?
Može se to nazvati margina. Negdje su svoja četiri zida. Sve je to ono što je kon­ ŠIŠIĆ: To je meni odmah bilo jasno. Već
tu i moji korijeni, gdje sam shvatio da tra mojih slika iz djetinjstva sa Ciganima, sam u Hamburgu kupio kameru da mogu
imam jednu vezu s Romima. Prije se gdje ljudi idu jedni drugima. Ovaj nosi snimati i nisam se od kamere odvajao
zvalo Cigani, pa je to nekako postao ru­ kukuruz, onaj nosi krompir, treći loži sve do danas. Samo sam ih mijenjao na­
žan termin, iako je to meni lijepa riječ. vatru. Mislim da je to neki smisao. Sada kon što bi pregorjele. Autostop je jedan
Ne znam zašto je odjednom to prešlo u ljudi hoće sve sami i u toj usamljenosti skup sjećanja, ali nije to samo autostop.
Romi. U isto vrijeme kada sam se zalju­ rađaju se psihički problemi. To može zvučati i onako površno, jer ja
bljivao u film, bio sam vezan i s njima. sam na stotine ljudi intervjuirao na tom
Gledao sam ih kada bi ljeti pravili svoje STAV: Kako ste završili u Holandiji? autostopu. Posmatraš ljude kao što i oni
čerge pored Drine. Znaš, ti imaš sređen ŠIŠIĆ: Cijelu sam Evropu obišao u šest tebe posmatraju. Zbližiš se s nekim, na­
život, a odjednom tamo vidiš neku djecu mjeseci i to autostopom. Samo sam pu­ praviš s njim par fotografija i vidiš, od
koja nemaju nijedno dugme na košulji, tovao. Francuska, Njemačka, Austrija, čovjeka do čovjeka, da svi mi ličimo je­
i ona trče, a ima ih i golih i bosih, i oko Italija... Sjeo sam u Damraku u Amster­ dan na drugog. Imam gomilu materijala
vatre, i tamo neki konji... Znao sam stati damu i osjećao sam se kao da sam u Sa­ i, kad se krene u postprodukciju, onda
iza žbunja i po pola sata gledati i upijati rajevu, kao da sam negdje na Ferhadiji, će me sama montaža navigirati. Evo, i
ono što oni rade, kako oni prave ‘neka­ ista je to neka energija. Nisam to osjetio sada sam iz Varšave došao autostopom,
kav’ lonac i ubacuju u njega one krom­ u Berlinu, Hamburgu, Münchenu i Pa­ da vidim kako funkcionira, i išlo je od­
pire, i onako, šta je ko donio. Odjednom rizu, niti u Veneciji, niti u Budimpešti, lično. Održavam kondiciju, a i pronala­
veselje. Nevjerovatno mi je bilo kako su ali u toj ulici u Amsterdamu sam osjetio zim nove uglove.
oni zapravo socijalna zajednica i koliko Sarajevo i tada mi je kliknulo, ako bih Kada imaš osamnaest godina, šoferi ti
imaju između sebe zdrav odnos. Kada se igdje prijavljivao da živim, onda bi to pričaju jednu priču. Ali kada imaš pe­
bih pogledao moje Rome, uvijek bih vi­ definitivno bilo ovdje. deset godina, onda dobiješ šofere mlađe
dio ljepotu života, i ta ljepota nije u ma­ Nakon toga sam otišao u Bredu, jer sam od tebe, i onda čuješ priču iz njihovog
terijalnom i u nekoj urednosti. Ta je nji­ saznao da tamo živi dosta naših ljudi. ugla. Onda nekad ustopaš nekoga i sta­
hova unutarnja ljepota meni bila mnogo Ona je nebitna za razliku od Amsterda­ rijeg od sebe, i onda počneš razmišljati
važnija i danas mislim da je to zapravo ma, koji mi je trebao biti prvi izbor zbog o prolaznosti vremena. Mi smo svi kao
esencija života i da se tako čovjek može posla i zbog filma, ali eto, Holandija se cvijet. Prvo rasteš, pa se polahko savi­
lakše rasteretiti materijalističkih glupo­ desila tako, tim nekim autostoperskim jaš, a unutar toga kreiraš neke filozofije
sti i više ovih trenutaka doživjeti. Tražiš osjećanjem i to je bilo mjesto gdje sam od tog cvjetanja. Vidiš to kroz vrijeme,
ljepotu, a možda ona i ne izgleda onako volio provoditi vrijeme. Međutim, to mi jer neke ljude vidiš sad, pa ih onda vidiš
kako si je ti sebi zamislio. Svaki čovjek nikada nije bila baza. Kada sam pokušao poslije dvadeset godina. A imaš ih sni­
ima ljepotu koja iz njega izvire. sebe razumjeti, ni sam sebi to nisam mo­ mljene prije dvadeset godina, pa onda
Ljude koji prose i koji su invalidi i koji gao objasniti. Kao da sam u životu imao vidiš kako su se isti ti ljudi malo smi­
su stvarno u nekom belaju, uvijek sam neki otpor da pustim korijenje. Kao da rili ili pomirili s nekim stvarima. Zna­
nastojao, ako ne mogu da im pomognem, te neko tjera da oženiš neku djevojku, lo mi se desiti da ustopam čovjeka koji
da ih zaobiđem. Ako je neko gladan ili a ti bi nekako da je pustiš i da daš sebi psuje na Aliju što je potpisao Daytonski

60 11/2/2016 STAV