Page 59 - BROJ 49/GODINA II/SARAJEVO 11.02.2016.
P. 59
STAV: Kada se govori o dalekovidnosti
Nadrealista, predviđanju rata i podjela,
naprimjer, niko od vas nije se bavio po-
litikom, govorimo li o intuiciji?
ŠIŠIĆ: Ne znam to. I ja sam se iznenadio
par puta. Kao direktor fotografije snimao
sam Nadrealiste. Meni je to sve bilo smi
ješno i sve je to išlo na neku ekozezanci
ju. Ko je mogao pomisliti da će se takva
agresija na našu zemlju desiti. Mislim,
lahko je biti general sada poslije rata. U
tom trenutku da je neko rekao da će biti
upravo to što mi iz zafrkancije snimamo,
smatrali bismo ga zasigurno ludim. Da
nas mi možemo to analizirati i pokušavati
da ne razvodnimo činjenicu da se desila
agresija na Bosnu i Hercegovinu.
STAV: Šta se događa s Vama u trenutku
početka rata 1992. godine? Mislimo na
prijelaz iz te jedne opuštene atmosfe-
re kraja osamdesetih u opsadno stanje.
ŠIŠIĆ: Prvo je postojala ta nesvjesnost si
tuacije. Prvo mi stvarno nismo znali šta se
valja iza brda. Na početku rata radio sam
na Televiziji BiH kao snimatelj. Trebalo
je ići na Ilidžu. Pretpostavljam da sam
tada bio posljednji Bošnjak koji je ušao
na Ilidžu. Svi su mi nakon toga govorili
da nisam normalan. Prošli smo one ba
rikade, to je bilo kao nešto dogovoreno.
Pustili su nakon nekog okršaja da dođe
televizija i da se to snimi. Znam da, kada
sam ušao u srpski štab, bila mi je čudna
tamo ona zastava. Prepoznao sam jednog
čovjeka koji je bio urednik na radiju. On
mi onako govori na hodniku: “Šile, opet
ćemo se mi vidjeti, opet će ovo sve biti
OK.” Onda mi je oficir JNA ili rezervista
rekao: “Ako pokažeš ove čahure, ubit ću
te odmah!” Mi smo gazili po čahurama
i bilo je nevjerovatno koliko su oni toga
tada ispalili i ispucali. Vratili smo se, a
da uopće nisam bio svjestan gdje sam to
otišao i gdje sam bio.
U Sarajevu si mogao otići u kafanu, na
ručiti piće i zezati se s društvom. Nikad
taj dan na Ilidži nisam zaboravio i tada
sam se zapravo osvijestio i lično uvjerio
da je rat počeo. Nakon toga, nisam više
mogao raditi za televiziju. Tada sam od
lučio sam uzeti kameru, i sam zvjerati i
hodati ulicama, kao ovi današnji sara
jevski psi. Shvatio sam da to ništa nema
vrijednost i da mi je bolje biti stalno na
ulici, i gdje se zadesim i šta god vidim da
to i snimim. Želio sam napraviti portret
i razglednicu tadašnjeg ratnog Sarajeva
kao što sam ga vidio svojim očima. Ali ti
ne vidiš tu pravu sliku. To je bila jedna
potpuno nova realnost koju ti htio ili ne
htio moraš prihvatiti. Bio je to rat. Imao
sam malu bolex kameru, Miro Margetić
mi je dao da koristim. Vrlo brzo, pošto
sam jedan čitav dan bio na ulici, pa onda
STAV 11/2/2016 59
