Page 62 - BROJ 49/GODINA II/SARAJEVO 11.02.2016.

DRUŠTVO

do Baščaršije. Imao je svoju maršrutu da se ne smijem razboljeti, jer kako ću se
kojom je svakodnevno išao. On je bio lik kao stoper liječiti, nemaš nikakvih sred­
koji vas naprosto plijeni i želio sam biti stava, nemaš se nigdje nimalo odmoriti
s njim što duže. Ustvari sam preko njega kako treba. Zato sam prije polaska pojeo
pravio portret o Sarajevu. Ne znam tačno čitavu glavicu bijelog luka, da me to kao
kako je umro. Već je tada pokazivao da penicilin sterilizira, da ne dobijem gripu.
ga izdaje snaga i da je bio sve umorniji. Samo mi je bilo važno da dođem do Lju­
Jednom smo bili kod Narodne banke i bljane, pa bih tamo preležao jedan ili dva
nekako je bio mirniji dan i bilo je malo dana. Kako je ta ženska mene primila, ja
više ljudi na ulici. Šemsudin je taj dan bio se u po frke sjetim da sam pojeo cijelu
umoran i ja sam stao u Titovoj s velikom glavicu bijelog luka. S njom sam pričao i
kamerom da ga snimim. Odjednom sam sve vrijeme držao ruku na ustima. Otvo­
čuo škripu jednog dobrog auta. Auto se rio sam malo prozor, da neugodan miris
vratio malo unazad i iz njega izađoše tro­ izlazi iz auta. Upitao sam je gdje ide, na
jica dobro naoružanih ljudi s novim uni­ što mi je ona odgovorila da ima jedan
formama. Jedan od njih me onako kritič­ spiritualni sastanak s danskim guruom.
ki upita: “Što snimaš o ovom starom?” Taj Danac bio je velika zvijezda, prošao
Mislio je što ne snimaš nešto zdravije i je pola svijeta i bio je veoma poznat. I sve
pozitivnije. Nisam mu to toliko uzeo za žene njemu idu. Pošto sam joj objasnio da
zlo jer sam mislio da bih i ja možda tako idem prema Münchenu, ona mi predloži
postupio da sam na njegovom mjestu i da da odem s njom prema sjeveru, pa će me
sam vojnik. Šemsudin me tada pogledao, ona vratiti dolje prema Münchenu nakon
a inače me zvao zlatni Šahine, ne znam Zbog toga je želio kupiti tu fotografiju. sat ili dva, koliko bi seansa trebala trajati.
zašto i otkud mu to zlatni. Kaže on meni: To mi je kao fotografu bila jedna novost. Pristanem ja. Dođemo mi tamo, a tamo
“Zlatni Šahine, kakav li će on biti čovjek U arhivu imam dosta slika koje nikada puno potkrovlje spiritualista, žena, i svi
kada bude u mojim godinama?” Ja sam nisam izložio, ali slučajno, jedna koja je su obučeni kao da su iz Indije, mada su
onako zbunjeno gledao i u tom sam tre­ bila u mapi, nju sam dao ovom gospodi­ svi bili Evropljani. Tamo je bio čovjek, a
nutku zaboravio na rat. S njim sam zaista nu, takva mu je bila nafaka. Njegov odnos svi ufurani da je “Božiji poslanik”. Nešto
doživljavao takve situacije u kojima odeš prema mrtvima bio je začuđujući. On je je on tamo bio značajan. Svi su tu stali u
u neku sliku i kao da si u nekom teatru s jednim poštovanjem i divljenjem tome red, jer treba im on staviti ruku na čelo i
i zaštićen si. Kao da ti je čitavo Sarajevo pristupao. Druge fotografije manje su ga stomak. Ja se nisam htio gurati u taj red,
jedna ratna scena i sad je trebalo snimiti zanimale. Imam jednu fotografiju čovje­ pa sam kod nekog uzvišenja od drveta
jedan kadar ovdje, a jedan ondje. Izme­ ka bez glave kako sjedi u fotelji, a ispred prilegao i od onog bijelog luka zaspao
đu snimanja bile su borbe ili pauze, ili njega televizija. Čovjek je gledao televiziju kao fakir. Stavio sam ruku pod glavu,
granatiranje. i, kako je opalila granata, tako je i ostao. gledao sam onog čovjeka šta radi i samo
Stajao sam tu jedno pet minuta gledaju­ sam se ugasio.
ći taj prizor, i tu sam shvatio da nemam Spavao sam oko dva sata. Bijeli luk me
NISAM IMAO SRCA srca snimati takve stvari. Nisam bio ta­ potpuno obanđijao. Ljudi koji su išli do
RADITI SENZACIJU OD kav fotograf da napravim senzaciju od ovog gurua i prolazili pored mene, to mi
SLIKA MRTVIH SARAJLIJA tih nekih fotki. Tu je bio jedan engleski je gospođa koja me ovdje dovezla kasnije
fotograf koji je ispucao jedno tridesetak pričala, svi bi zastali pored mene i poseb­
zbjegavao sam snimati mrtve ljude. fotografija. Valjda sam se i ja malo adap­ no me pozdravili. Ja sam bio u totalnom
IJednom je jedno tijelo, onamo prema tirao na tu situaciju, pa sam i ja škljocnuo transu, transu bijelog luka. Probudio sam
Izvršnom vijeću, dugo tamo ležalo. Tu dva-tri puta s pozicije tu gdje sam stajao. se, a u redu je bilo ostalo još samo desetak
sam bio došao snimati tramvaje koji su žena. Odlučim tu da iz pristojnosti odem
zapaljeni. Gledao sam to tijelo koje je tu i da pozdravim tog čovjeka. On bi svaku
dugo ležalo i niko nije mogao doći da ga KAKO SAM PREKO ženu držao tu po jedan minut, nešto joj
podigne. Trebali su oni bijeli terenci doći, BIJELOG LUKA POSTAO GURU čakre pogađao ispod slabina. Onda bi joj
zakloniti ga, podići i odnijeti. Od tog du­ stavio ruku na čelo, pa bi neka od njih
gog čekanja napravio sam par fotografija, a pitanje o najluđoj dogodovšti­ tu pala i u nesvijest. Kada sam došao do
međutim, nisam to nikada izložio. Jed­ Nni autostopom, čovjeku obično njega, valjda ga je onaj bijeli luk zapah­
ne prilike, kada sam bio pozvan na jugu budalaštine padnu na pamet. Imao sam nuo, on mi je odmah odmahnuo rukom i
Francuske da prezentiram rad, imao sam mnogo pametnih i zanimljivih razgovora, rekao da idem. Nije imao vremena staviti
taj print koji je bio u mojoj fascikli, ali ali oni nekako brzo izhlape. Uvijek ostanu mi ruku na čelo i na rame. Ovi su ljudi
ga nikada nisam stavio na zid. Onda je one priče gdje ima malo i ironije i humo­ u sali tek tada vidjeli da sam ja istinski
jedan čovjek primijetio da te slike nema ra. Ne znam zašto je to tako. To je uvijek duhovnjak i da ovaj poznati guru nema
i rekao mi da želi kupiti samo tu sliku. dobro i u filmu, kao i u životu. To sam na­ sa mnom nikakvog posla. Žena s kojom
To me fasciniralo. Vidio sam da se čovjek učio kada se kreira scenarij, inače, nema sam tu došao insistirala je da prespavam
vezao za tu fotografiju, a ja nisam shvatao filma bez toga. Jedne noći, negdje sam bio u njenoj kući, jer je moj ugled kod nje
ni zašto ni kako. Pokušao sam poslije u blizu Düsseldorfa. Žena stade, gospođa, nakon ovoga izuzetno porastao. Prespa­
jednom razgovoru s njim da mi objasni onako malo starija. Rokerka, bila je sta­ vao sam kod nje, bila je udata za nekog
tu stvar i na kraju sam uvidio da je on rija od mene. Išla je u pogrešnom prav­ gazdu milionera. Ujutro mi je napravi­
bio impresioniran tom fotografijom i da cu, prema sjeveru. A ja sam pošao prema la sendviče i odvezla me na benzinsku
je na njoj u njegovim očima ležao šehid, a jugu, prema Ljubljani. Prije ovog puta, ja pumpu, odakle sam dalje nastavio put
on je bio vrlo emotivan prema šehidima. sam osjećao da ću dobiti gripu. Znao sam za Ljubljanu. n

62
62 11/2/2016 STAV 11/2/2016 STAV