Page 67 - BROJ 49/GODINA II/SARAJEVO 11.02.2016.
P. 67
BOŠNJAK U NEW YORKU
Al’ se nekad dobro služilo u JNA – baš
SINJSKA BAJKA
Sinj je te bezvezne 1988. godine bio uspavani gradić, a ljeti
bi se i ono malo svijeta posakrivalo od vrućine i samo su
zagorjeli vojnici špartali uzduž i poprijeko bez ikakvog plana i
ideje, k’o zombiji koji čekaju slobodu
Piše:
Nebojša
ŠERIĆ ŠOBA
tajao sam na ćelopeku u raskopča su znoj, pokupili prnje i alat i odvukli se ili nešto slično dok nas ne bi provalili i
noj uniformi, s izblijedjelim usi u hladovinu psujući nadležnog koji ih je poslali zastavniku na raport.
janim šljemom na glavi. Graške poslao po najvećem zvizdanu. Otvorio sam prvu bocu. Gorku i kiselu
Sznoja klizile su mi niz lice. Pušku Blejao sam k’o ovca u pokošenu travu tekućinu bilo je teško gutati, ali nije sme
sam prebacivao s ramena na rame, povre dok nisam čuo tihi zvižduk. Neki mje talo – mnogo. Svaka aliteracija svijesti bila
meno ulazio u stražarsku kućicu, bacao štanin mi je pored ograde davao znak da je bolja od trenutnog stanja, svako posr
pogled na duplerice iz Starta, Reportera i priđem. Umjesto da ga otjeram, po pra tanje i padanje bilo je poželjno, izlazak iz
Vrućeg Kaja koje su vojnici lijepili gdje vilu službe, prišao sam držeći pušku ko samog sebe bio je izlazak iz nepodnošlji
su stigli. Fotografije obnaženih žena bile likotoliko na gotovs. ve skoro jednogodišnje rutine. “Prijatno,
su, kao, zabranjene, ali bi bez njih straža “Vojnik!”, prozbori tiho omanji mje Septembar!”, urliknuo bih s vremena na
bila mnogo duža i bljutavija. štanin, punačak i nasmijan, u blatnjavim vrijeme tu uobičajenu vojničku uzrečicu
Deranje straže bila je tlapnja, nisi se gumenim čizmama. “De, molim te, pre koja je isticala mjesec dolaska na služenje
mogao pošteno naspavati, dežurni oficiri baci tu pokošenu travu preko ograde, u JNA, a koja je značila i mjesec kada će
dolazili su nevoljko i rijetko, mrsko im daću ti vina.” Nije trebalo reći dvaput: sve biti okončano.
je bilo obilaziti jadnike koji bi radije u prebacio sam mu travu, a on mi zaista S terase preko puta kasarne krenula
kantini kršili pivo i napolitanke. U ne doturi dvije boce. Bila je to više voda je pjesma Majko stara od Matka Jelavi
koj boljoj varijanti davali su nam dozvo preostala od sapiranja buradi – kisela ća, koju je odvrnuo brkati dalmoš u ma
lu za izlazak, pa smo u gradu jeli pizze i i buđava – ali koga je u tom trenu bilo snoj potkošulji bacajući neko meso na
kolače, odmjeravali pogledima djevojke, briga za kvalitet. roštilj. Meni je, pripitom, krenula voda
ali i starije žene. Svađali smo se tih dana u spavaonici niz usta. Bio sam gladan, jer taj dan hra
Sinj je te bezvezne 1988. godine bio Šipka i ja, je l’ bolji U2 ili Simple Minds. nu u restoranu nije služio mesar Šiko sa
uspavani gradić (sumnjam da je danas Iz kreveta nas je slušao neobrijani Ilija, Sedrenika, tako da sam umjesto duple
nešto bolji), a ljeti bi se i ono malo svi koji je volio do daske puštati turbofolk dobio uobičajenu porciju. Posmatraju
jeta posakrivalo od vrućine i samo bi za prenemaganja, što je Šipku i mene do ći brku kako raspaljuje roštilj, otvorio
gorjeli vojnici špartali uzduž i poprijeko vodilo do ludila. Nismo mogli više trpit’ sam drugu flašu.
bez ikakvog plana i ideje, k’o zombiji koji torturu pa smo se potukli s Ilijom. To i Zastavnik druge klase Pandurević, ro
čekaju slobodu. Rijetko je ko od nas mo nije bila neka tučnjava – grmalj iz pri dom s Pala, kod kojeg sam sutra morao
gao stupiti u kontakt s djevojkom. Dugo pizdine nas je razbucao k’o Oslobođenje i otići na raport zbog pijanstva na straži, ta
se već osjećala neprijatnost u zraku, još u cipelama opet legao samo promijenivši kođer je bio pred penzijom. Znao je pijan
od sedamdesetih, čega ja nisam bio svje stranu. Proćelavi Meša, pljunuti Milivoje k’o majka doći oko ponoći u kasarnu, na
stan. Jednom me je paranoidni pukov Glavović iz crtanog filma Duško dugouš- rediti borbenu gotovost, postrojiti vojsku
nik-obavještajac, dan prije nego će otići ko, nezainteresirano nas je posmatrao, a i držati nam bukvicu. Zadah pelinkovca
u penziju, uveo iz dosade u kancelariju i onda pogled bacio na plafon i zajaukao: iz usta zastavnika Pandurevića, koji je
tlačio satima pričama o neprijatelju koji “Kad će više ova robija proć?” U dru ovaj tako rado širio, nije nudio utjehu, a
nikada ne spava. gom uglu sobe, na ivici kreveta, sjedio je dugotrajno stajanje na mjesečini nije ni
Moje smjene nije bilo na vidiku. Po Naim Bećiri, koji nije razumio ništa što malo bilo romantično.
javilo se nekoliko vojnika kojima je na nije izgovarano na albanskom. “Dopisi Sutradan sam nakon subotnjeg ku
ređeno da pokose travu između ograde vali” smo se rukama. Jedini se nije ni na panja preskočio ogradu i otišao u grad
i baraka za smještaj rezervista i njihove što žalio. Za njega je vojska bila banja. naći se s Dinom Šaranom u Domu JNA,
konzervirane protivavionske artiljerije. Kod kuće je morao ustajati u četiri i ra u kojem je čamio iza recepcije. Nagovorio
Psovali su i mlatili tupim kosama. Neki diti oko stoke, dane provoditi kopajući sam ga da odemo u koncertnu salu. On
vojnik, seljak iz nedođije, gledao ih je u polju. Ovdje se izležavao i gledao TV, o dje smo satima svirali i pjevali, dok nije
podsmješljivo kroz prozor. Zatim je sišao, čemu prije nije mogao ni sanjati. Šipka i uletio njegov zastavnik pa nas izbacio, a
pljunuo u dlanove, naoštrio kosu i pokazao ja znali smo pobjeći na vrh zgrade i gore Dinu pozvao na raport zbog svojevoljnog
im kako se kosi. Kad su završili, obrisali se sunčati. Čitali bismo Džuboks, ITD, napuštanja dužnosti. n
STAV 11/2/2016 67
