Page 54 - STAV broj 209
P. 54

14. decembar1985. godine                                                                 28. april1989. godine

          rastavljati. Nakon mjesec i po, sanjao sam   prilog niti članak o njemu. Jedino je pri-  Rasim i danas žali za bogatom kolek-
          ga od silnog opterećenja. I tako ja sanjam   je nekoliko godina Senudin Safić, koji   cijom starih satova koja je stradala u toku
          kako sam ga u snu popravio. U snu sam   živi i radi u Americi, uradio videopri-  proteklog rata. Većina satova iz radnje i
          vrisnuo od sreće i probudio se. Ustao sam   log u njegovoj radnji. “Suština bavljenja   kuće mu je pokradena. Neke, koje je na-
          iz kreveta i pravo u radnju. I tad sam ga i   ovim poslom bila je da sam ja sve vrijeme   kon rata pronašao razbijene, nije uspio
          popravio. Taj mi je najduže ostao u sjeća-  radio više iz ljubavi i privrženosti saha-  popraviti. Ono što ga najviše čini tužnim
          nju”, priča nam Rasim Sijamhodžić.  džijskom poslu, a tek na drugom mjestu   jeste to što je budućnost ovog posla krajnje
            Sve više elektronskih satova doprinosi   radi zarade. Nakon dugog radnog vijeka,   neizvjesna. Kćerka koja je završila zanat
          manjku posla. Zato je Rasim bio prisiljen   sad sam u penziji, ali opet nema dana da   kod njega sada živi u Njemačkoj. Skoro
          da u radnju ubaci i nekih drugih proizvoda,   ja tu ne dođem dva-tri sata. Sav posao   je u posao uveo Sijana Islamovića, zeta od
          poput kože i parfema, kako bi koliko-toli-  oko satova radim s posebnim apetitom i   druge kćerke, pa se nada da će on uspjeti
          ko popravio poslovanje. “Do rata se radilo   ćeifom, i to me uopće ne umara. Bilo je   održati ovaj posao i sačuvati od nestan-
          super. Nisam ni pomislio da bih nekad sta-  dana kada sam znao raditi od 4 sata uju-  ka sahadžijski zanat u Bosanskoj Krupi.
          vio ključ u bravu. Međutim, poslije rata je   tro pa sve do kasno u noć. Ljudi krenu
          ovaj posao znatno otanjio. U dva navrata   na jutarnji voz, probude me, ostave sat i   “TAMBURE SA UNE”,
          sam morao zatvarati radnju. Jednostavno,   odoše za Beograd, Zagreb, za Sloveniju,   DRUGA RASIMOVA LJUBAV
          nisam uspijevao uplaćivati sebi doprinose.   Austriju ili Njemačku. I ja odmah siđem   Sviranje tambure Rasim je započeo u
          Supruga je radila u prosvjeti i njena plaća   u radnju, počnem raditi, i tako do kasno   ranoj mladosti, prije nego što je krenuo u
          bila je garancija za podmirivanje svakod-  u noć”, sjetno nam govori Rasim.  školu. Prvi susret s ovim instrumentom i
          nevnih obaveza. Ja sam zarađivao koliko                              ljubav prema muzici ima zahvaliti očevom
          sam mogao. Bilo je dosta i veresije, gdje                            očuhu Ibrahimu Hajdareviću iz Kozarca.
          sam ostao kratak. Znalo mi se dešavati da                            Kako kaže, djed Ibrahim imao je veliku
          popravim sat, mušterija ga stavi na ruku i                           šargiju s kićankom na vrhu i terzijom.
          samo kaže: ‘Udođem, majstore, vidimo se.’                            “Tad su bili oni vašari, na koje me je vo-
          I fiju. Imao sam dvije teke od po 150 strana                         dio otac Arif. Ja sam bio njegov mjezimac,
          sa svim mušterijama kojima sam popravljao                            k’o šipka uz bubanj. I na tom vašaru sam
          satove. Na svakoj je strani bilo po 5-6, a                           vidio malu tamburicu pa sam zamolio oca
          nekad i više dužnika koji nisu nikad platili                         da mi je kupi. Iako to nije bila prava tam-
          popravak. I to je doprinosilo neodrživosti                           burica, počeo sam pomalo svirati i odlazi-
          u poslu. Onda dođe kraj mjeseca, treba da                            ti na instrukcije kod samoukog tamburaša
          uplatiš doprinose, a nemaš odakle. Nemaš                             Ezića. Drugi slučaj koji je važan za početak
          materijala, potrošio si sve živo, a para nig-
          dje. Bio sam se dva-tri mjeseca prijavio na                                              “Tambure sa Une”
          suprugu, ali opet nije išlo. I nakon toga,
          ključ u bravu. Onda opet nađem firmu iz
          Bosanskog Petrovca za koju sam radio iz-
          vjesno vrijeme. Oni su plaćali obaveze, a
          ja sam bio njihov radnik i, pored redov-
          nih obaveza, popravljao kvarove na sato-
          vima. I tako sam radio godinu i po i opet
          sam morao zatvoriti jer ni to više nije išlo.
          Nakon toga sam renovirao radnju i ponovo
          je otvorio i pored satova ubacio još nekih
          proizvoda koje prodajem.”
            Čini se nevjerovatnim da u 43 godine
          profesionalnog rada Rasim Sijamhodžić
          nije dobio nikakve finansijske potpore,
          niti bilo kakvog priznanja za doista rijet-
          ki zanat kojim se bavi. Kako kaže, svih
          ovih godina ni jedne novine nisu uradile



         54  7/3/2019 STAV
   49   50   51   52   53   54   55   56   57   58   59