Page 53 - STAV broj 209

Članovi tamburaškog orkestra “Tambure sa Une” iza sebe
imaju i jedan snimljen album. Rasim Sijamhodžić autor je

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ muzike za većinu pjesama, te vokal na numerama Tajna i
Krupski bekrija. Ostale su zajedničko djelo više njih. Rasim

je svirao i Džemalu Bijediću

ostoje zanati čije proizvode i us-
luge ljudi stalno trebaju. Saha- Sa Džemalom Bijedićem
1970. godine
džijski zanat jedan je od takvih
Pjer dobro znana narodna mudrost
kazuje: “Dok je ljudi, mjerit će se i vrije-
me.” Međutim, ubrzani napredak u izradi
satova sve se više nameće kao preveliki
izazov mnogim sahadžijama, budući da
je danas mnoge satove gotovo nemogu-
će popraviti. Stoga je i budućnost ovog
zanata više nego neizvjesna jer se zarada
zanatlije svela na mjeru koja ne garanti-
ra pristojan život od rada vlastitih ruku.
Rasim Sijamhodžić iz Bosanske Krupe
cijeli je radni vijek vezan za sahadžijsku
radnju. On je među svojim sugrađanima
poznat i kao strastveni muzičar, jer od naj-
ranijeg djetinjstva svira tamburu. Rasimu
je teško reći koja od te dvije stvari mu više
znače u životu. I posao sahadžije i ulogu
muzičara u tamburaškom orkestru doživ-
ljava kao dvije velike “strasti” kojima je u
potpunosti posvećen gotovo cijeli život.
VIŠE OD POLA STOLJEĆA
SAHADŽIJSKOG RADA
Dućan Rasima Sijamhodžića svakod- iz Konjodora kod Bužima. On je ostao bez Rasim se iz Sarajeva vratio prvenstve-
nevno je meta prolaznika. Neko navraća roditelja u Drugom svjetskom ratu pa su ga no zbog roditelja koji su živjeli u Krupi,
poslom radi popravke sata, a neko i čisto smjestili u dom u Sarajevo, gdje je kasni- a kojima je od svih sinova bio najviše pri-
radi razgovora, jer Rasim je zanimljiv je završio školu i izučio sahadžijski zanat. vržen. Tu je odmah otvorio sahadžijsku
sagovornik. U poređenju s prijeratnim Prije škole sam nekoliko mjeseci išao na radnju 1972. godine. “Prvu radnju sam
periodom i nekoliko godina nakon rata, probni rad. Rođak Mahmut htio je vidjeti otvorio kod kuće. Nakon šest godina rada,
Rasim kaže da je danas sve manje onih hoće li mi odgovarati taj zanat. Na praksu prebacio sam se na novu lokaciju, a u da-
koji popravljaju satove. Jer, nakon me- sam prvo išao u radnju u Ulici Vase Miski- našnjoj sam radnji, koja se nalazi u sklopu
haničkih satova, došli su električni, pa na 23, a kasnije smo prešli u zanatski cen- zanatskog centra, od 1990. godine. Prije
digitalni, pa kvarcni satovi, tako da sada tar u Brusa bezistanu. Šest mjeseci nakon rata je bilo dosta popravaka jer su uglav-
skoro svaki sat, osim što pokazuje vrijeme škole sam odmah počeo samostalno raditi. nom bili mehanički satovi. Najviše su se
i datum, posjeduje alarm i štopericu, ima U Sarajevu sam bio od augusta 1967. do radile generalke, čišćenja, promjene klju-
vaktiju, ezan i niz drugih pojedinosti. Sve decembra 1971. godine, gdje sam pohađao čeva, stakala, kazaljki i iglica, popravljale
manja potražnja za popravljanjem sato- školu i paralelno radio, u početku s Mah- se narukvice, mijenjali remeni... Tad su
va rezultat je kako zamjene mehaničkih mutom, a kasnije i samostalno. Vrlo brzo najviše u upotrebi bili satovi poput ruske
elektronskim satovima, tako i sve manjim sam se uklopio u Sarajevu. Po cijeli dan marke ‘Molnija’, ‘Mir’, ‘Čajka’, ‘Vostok’, do
brojem stanovnika u Bosanskoj Krupi, sam znao provoditi u radnji. A Mahmut ‘Omege’, ‘Schaffhausena’, ‘Tanisa’... Kasni-
jer su iseljavanja u proteklih nekoliko Bapić je mene još kao dijete pratio. On je je se pojavio japanski ‘Seiko 5’. Uglavnom,
godina poprimila nevjerovatne razmjere. često dolazio u Krupu. I kad bi popravljao ni jedan kvar mi se nije oteo. Na šta su se
Rasim Sijamhodžić rođen je u Bosan- satove ili nešto drugo, uvijek bi zvao bra- moje ruke naslonile, ja sam to popravio.
skoj Krupi 1952. godine, sahadžijski zanat ću Mehmeda i Muhameda da mu doda- Neke sam znao popravljati jako dugo. Na
počeo je učiti 1967. godine. Nakon završe- ju neku alatku. A i jedan i drugi bi samo jednom satu sam mjesec i po haman ‘kla-
ne osnovne škole u rodnom mjestu, otac odgovarali: ‘Sad ću ja.’ A ja uvijek odem i njao’. To je bilo nekako odmah kad sam
Arif poslao ga je u Sarajevo kod rođaka donesem. I on je to primijetio, kad treba počeo raditi. Donio mi jedan mušterija
Mahmuta Bapića, koji je imao sahadžijsku nešto uraditi, svi se izmaknu, a ja uvijek sat kojeg niko nije mogao popraviti širom
radnju. Tu je Rasim završio trogodišnju za- uskočim i nije mi nimalo mrsko. Sjećam Krajine. Radilo se o malom ženskom satu
natsku školu, usput svakodnevno radeći u se da je on tog ljeta kad sam završio osmi marke ‘Glashite’. To je bila mašinica ve-
rođakovoj radnji. “Poslije osnovne škole razred rekao ocu: ‘Ovaj će mali kod mene ličine malog nokta. Ja ga napravim, a on
1967. godine sam otišao u Sarajevo kod ro- na zanat.’ I tako sam zahvaljujući njemu odradi deset minuta i samo se strese i sta-
đaka Mahmuta Bapića, koji je porijeklom otišao u Sarajevo.” ne. Znao sam ga u toku dana po 3-4 puta

STAV 7/3/2019 53