Page 73 - STAV broj 296

čine da tim čudovištima oduzmu životnost;
sve ostaje u jednom te istom prostoru, u
prostoru koji se guta poput brze hrane, u
prostoru u kome snaga navike čini sve be-
značajnim, gdje se poništavaju rastojanja i
iščezavaju razlike.
Stvari, značaj stvari, a također i ono
stvarno, ili značaj tog stvarnog zamjenju-
ju slika stvari i slika stvarnog; slika koja
pretvara ono što je stvarno u nešto imagi-
narno, u predstavu koja stvara imaginar-
ne stvari, i tako ih od nas udaljava da nas
onesposobljava da odašiljemo bilo kakav
suvisli vrijednosni sud.
Protiv ovog kratkog pamćenja ističem
književnost kao dugo pamćenje, jer knji-
ževnost nije tek slika stvari, već stvari pro-
življene iz dubine njih samih, ona je stvar-
nost proživljena iz dubine same stvarnosti;
književnost je istinska stvarnost jer sadrži
sud, osjećanje i strast, to je stvarnost sa smi-
slom. A živa je istina koliko je malo važno
da li je ta stvarnost proživljena u mašti, u
praksi ili u duši, ono što je pisac napisao je
ono što je on proživio unutar sebe u odre-
đenom času i na određenom mjestu svoje
ili neke druge zemlje. Rezultat je pamćenje
tog časa, jedno strpljivo, neumitno pamće-
nje jer je književnost strpljiva i neumitna. čim; to se nasilje opire relativizmima i re- zadovoljava što prenosi tek svjetlost šibice.
U tom smislu treba shvatiti pojam lativnom, tumačenju i oproštenju. Neka tu- E, ta svjetlost, ili bar dio nje jeste, mislim,
dokument, tako da se njegova upotreba u mače naučnici i neka opraštaju dostojanstve- naša savremena bošnjačka književnost i u
savremenoj umjetnosti može podjednako nici. To je njihov problem, ali ne i problem njoj knjige o kojima pišem.
odnositi na romaneskna djela, pjesništvo, književnosti. Ona zapisuje, priča, oživljava
vajarstvo, pozorišnu umjetnost, slikarstvo događaje, i ne da se krivotvoriti. ***
muziku, ali i na društveni, kulturološki Isto ono što se događa s historijom može Dokumenti su kilometarski stubovi
trenutak. Dolazimo, dakle, do vrlo bitnog se dogoditi i s dokumentima kojima ljudi evolucije čovjeka. Danas nam izgledaju mr-
mjesta, do čuvanja i prezentiranja doku- obično stvaraju historiju, dakle, mogu biti tvi, ali se stalno pojavljuju umjetnici koji
menta. Prošlost su, nadam se, odavno po- krivotvoreni. Koliko li je samo osoba u pro- osjećaju vatru što je u njima gorjela, kao u
stala tajna i skrivena mjesta poput arhiva, teklom stoljeću iščezlo sa fotografija, koli- mitologiji, narodnim pjesmama i obredi-
sefova i sehara, jer dokument tako ne živi, ko je ulica promijenilo ime samo zato što ma. Stara uzbuđenja još su tu. Svako vri-
biva skriven, izopćen, mrtav. novim oligarhijama nisu podobni oni čijim jeme ima izvjesne potisnute težnje koje sa-
Bošnjačka književnost kao jedan od bit- su imenima ulice nazivane, koliko je onih zrijevaju i traže zadovoljenje. Tako mi sve
nih segmenata kontinuiteta bosanske duhov- koji su od heroja postali izdajnici i obrnuto. šire otkrivamo uzbuđenja, ali možemo još
ne, društvene, političke i umjetničke misli Viđena spolja, stvarnost se može lahko samo da ih doživimo kao estetska, ali nam
svojevrsni je dokumentacioni centar, riznica krivotvoriti, ali se književnost u tom smi- i takva pomažu da se uhvatimo u koštac s
vremena i njegovih mijena. Ali istodobno i slu ne da krivotvoriti. Književnost može nizom zabrana i društvenih problema koje
reprezent i brana krivotvorenju zbilje. Znamo jedino biti zabranjena, a i to samo kratko- one stvaraju na sasvim konkretnom nivou
da je u ljudskoj historiji bilo moguće krivo- trajno. U tom slučaju, zabrana je, svjedoči djelovanja. Dakle, naša književnost riznica
tvoriti historiju. Onu historiju koja se gradi iskustvo, neka vrsta reklame jer dodatno je raznovrsnih dokumenata i svjedočenja.
teorijama i apstrakcijama i koja se nudi no- izaziva znatiželju. Znamo da se umjetničko djelo, da se naučno,
vim tumačenjima posljednjeg trenutka. Ali Zato, danas, zazivam književnost kao publicističko, historijsko djelo može stvori-
tim žučnim historičarima posljednjeg časa, oblik etike koji prekoračuje granice posebnih ti od sirovina i dokumenata. Priroda sama
koji bi željeli da nas nagnaju da povjerujemo etika koje nameću politički režimi i njiho- nije umjetničko djelo, ma koliko izaziva-
kako je nacionalna, vjerska i svaka druga is- ve norme ponašanja. U epohi u kojoj nauke la estetsko zadovoljstvo, ali životna srčika
ključivost normalan teren ljudske okrutno- poput fizike, hemije, kibernetike, što vedre i uzimana iz prirode koristi se da bi pojačala
sti, pa čak u poređenju s drugim okrutnim oblače životom i smrću na našoj planeti, ne podlogu umjetničkog stvaranja. Najzad, i
trenucima i gora od njih, odgovaram pam- uspijevaju da razviju etiku dužnosti, deonto- umjetničko djelo je dokument kad ga kriti-
ćenjem koje su mi ostavile knjige ispisane u logiju, kakvoj ćemo se etici prikloniti ako ne čar ili historičar podvrgne svim onim estet-
proteklih dvadeset godina. Tekstovima koji pamćenju koje nam pruža književnost. Jedi- skim, stilističkim, semantičkim, psihološ-
su postali knjige, koji su postali dugo pam- nom pamćenju onog što sad proživljavamo kim i još mnogim drugim analizama koje
ćenje. I odgovaram im da odbacujem s uža- i onog što sad jesmo. Sasvim sam svjestan mogu da razore estetski doživljaj djela, ali
som i prezirom da se nasilje prema čovjeku da to pamćenje nije kadro da smjesta izmi- i da posluže kao inspiracija za dalje anali-
može odmjeravati drugim nasiljem. Nasilje jeni sadašnjost koja baš i nije slavna, ali je ze i nova umjetnička stvaranja. Dječak na
od kojeg može prepatiti jedan čovjek, samo ono dugotrajno, tvrdoglavo i žari. Jedan pje- Ostrožcu vidio je Biće u štapu svoga dida
jedan, apsolutno je i ne da se porediti ni sa snik je rekao da se u ovom razdoblju tmine i okusio prvu slast preobraženja. n

STAV 5/11/2020 73