Page 66 - STAV broj 414
P. 66
DRUŠTVO
Tranzitne priče (2)
HERCEGOVINA U NOVEMBRU
Haso je parkirao na autobuskoj stanici. Onoj prijeratnoj kod Carinskog mosta. Kažu da se s druge
strane Neretve izgradila druga, paralelna. Svaka strana rijeka ima svoju stanicu, svoj red vožnje,
svoje linije, svoje putnike. Grad je podijeljen. Stari Grad je onaj gdje se vihore zastave s ljiljanima.
S one strane zastave su druge države. Mostar je grad pod upravom EU. Pitam se u kakvoj dvorani
ćemo igrati. Mora da je veća od naše. Prolazimo jezgrom starog grada. Sve je srušeno.
Piše: Ammar KULO se okrenuo prema saigračima i nastavio be- počeli smo se spuštati putem prema Kriva-
sjedu: „Mi svi ćevape, pljesku, a on (rukom jevićima. Nebrojeno puta smo mi iz Olova
je pokazao na mene) file, ražnjiće, komad dolazili tu na piknik u proljeće, ljeto, ili u
„Gdje si, Samire?“, rekoh konobaru pečenja.“ I dalje je vodio monolog: „A ti, kasnu jesen, onda kada je bilo sunčano, kada
u bijeloj košulji s crnom leptir-mašnom. Džindo, po ćevape i kuhano jaje, da te drži! livade nisu bile natopljene kišom. Zimi bi-
„Eee“, na trenutak je zastao, zatim je ne- Da možeš odigrat’ utakmicu!“ Vrtio je gla- smo odlazili skijati ili do planinarskog doma
kako nesigurno i isprekidano izgovorio: vom. Bilo mi je strašno neprijatno. Potom je i čuvene Bijambarske pećine, neistražene
„Gdje si... rođak?! Jedva te prepoznah, k’o Džindo usmjerio pogled prema treneru Mu- i očaravajuće, gdje su stanovali stalaktiti i
iz vode da si izrastao... Stani tu i ne mrdaj! hamedu i rekao nekako povišenim tonom, stalagmiti raznih boja i oblika. Jedna od tih
Sad ću se vratiti, samo da uslužim.“ Ušao odlučno, kao kakav general pred bitku, kada slika, te ljepote unutrašnjeg svijeta, baš iz
je u kuhinju, da bi potom iznio pet-šest valja nešto važno saopćiti vojnicima: „Ako te pećine, krasila je i udžbenik geografije.
porcija ćevapa, pljeskavica, roštilja, onog što dobijemo utakmicu, neće Uprava proći bez Sada je cijelo selo bilo u ruševnom stanju,
je bila narudžba... Spuštao je tanjire, redao je Gojka!“ Svi su prasnuli u smijeh. Tako su bez stanovnika, napušteno, kao u onim do-
ljepljive i naparane somune, servirao salate... se glasno smijali da su se i drugi gosti resto- kumentarcima o Černobilu.
Radio je to s nekakvom lahkoćom, činilo rana „Panorama“ okretali u želji da saznaju Ništa nije bila bolja situacija ni u nase-
mi se kao da ima barem četiri ruke. I uvijek šta se dešava. A opet, ja sam se crvenio i že- ljima što su se pružala dalje uz cestu, magi-
je na Samirovom licu bio osmijeh. Volio je lio pobjeći s tog mjesta. Prisjeo mi je „spe- stralni put M-18, žilu kukavicu, magistralu
to što radi i radio je s posvećenošću... Prije cijalitet“. Potom je poslužen topli napitak, što je spajala dva najveća centra u FBiH, Sa-
nego što će ponovno ući u prostor kuhinje, kahva ili čaj, ovisno šta je ko tražio. Gledao rajevo i Tuzlu. Sela, zaseoci koji su se pružali
odakle se izbacuju jela s roštilja ili čorbe, sam kroz prozor restorana. Kao na dlanu, uz cestu od Čevljanovića do Semizovca, bila
skrenuo je u hodnik i stao naspram mene. mogao sam vidjeti Jasen, Čaršiju, Memagića su tek redovi srušenih kuća ili u goroj vari-
Čekao sam red na toalet. „A, otkud ti ovdje? Stijenu, obronke Romanije i Konjuha što su janti gomile cigle, crijepa, betona, kao da
Kako je mama? Kako je Nedžmija? Treba- se stapali u samom Olovu. Skoro je polovi- je kakav uragan prošao. Kažu da su pitom-
mo se vidjeti, al’ nikako stići. Radim, dan za na novembra. Nadvili su se oblaci. Kiša je ci vojske Jugoslavije, u ona dva-tri mjeseca
danom i... Kad dođem kući, nisam nizašta. počela rominjati isprva polahko, zatim sve nakon potpisivanja Dejtona, a prije reinte-
Al’ hvala Bogu, radi se.“ „I, je l’ ima posla?“, jače i jače, dok se nije pretvorila u pljusak. gracije, dolazi uvježbavati miniranje objeka-
upitah. „Ma ima posla, svakim danom sve S nestrpljenjem sam čekao da izađemo, da ta. Valjalo je uništiti, učiniti neuslovnim za
više i više“, govorio je Samir. Rekoh mu da se sklonimo s tog mjesta blamaže, gdje su, stanovanje, ono što će biti vraćeno, pripasti
sam s košarkašima, da idemo na utakmicu u čini mi se, sve oči bile uprte u me, satrapa Kantonu Sarajevo, pripasti Federaciji Bosne
Mostar na gostovanje. „I reci mi, Samire, šta koji je naručio najskuplje jelo u restoranu. i Hercegovine. Ne znam koliko je u tim pri-
da naručim? Pljeskavicu ili ćevape?“, upitah. Osjećao sam se poput Čike iz crtanog romana čama bilo istine u vezi s pitomcima, ipak, i
Odmahnuo je rukom. „Ako već mora biti Zagor, koji je uvijek švorc i u potrebi da se golim okom je bilo vidljivo da je taj „posao“
roštilj (zastao je na trenutak razmišljajući), pravda u gostionicama. Želio sam se što prije neko uradio profesionalno. Uništena je statika
uzmi miješano meso! Nećeš pogriješiti“, reče dočepati sunca, Hercegovine, Mostara, biti objekta, čak i onih pomoćnih zgrada poput
Samir prije nego što se izgubio iza pulta... U negdje daleko... Kada ćemo već krenuti?!? štala, garaža. Ništa se nije moglo obnoviti,
prostoriju u kojoj se jede došao sam zadnji. nije bilo uslovno za koristiti. Nekako u isto
Oliver, Sanjin, Kemura sjedili su za istim sto- II vrijeme, pored slika tog užasa, navirale su mi
lom. Već je bila narudžba. Trener mi rukom Vozač Centrotransa, Hasan zvani Haso, i sjećanja, kada sam jedne prilike s daidžom
išareti da pozovem konobara. Pojavio se Sa- upalio je grdosiju. Zabrundao je motor au- u njegovom narandžastom stojadinu išao u
mir. Naručio sam miješano meso. Samir se tobusa i krenuli smo tačno u deset sati. Pro- posjetu rodbini na Kobilju Glavu. Bila je s
zadovoljno smješkao. Ćaskali smo dvadese- lazi smo pored Dolova i Bakića. Prešli smo i nama i majka, mamina mama. Zastali smo
tak minuta kada je u prostoriju za ručavanje nekadašnju crtu razdvajanja, negdje na „ni- negdje na putu, svratili možda baš ovdje gdje
ponovo ušao konobar. Iznosio je jela, salate, čijoj zemlji“ između Krivajevića i Bakića, s je sada samo smeće i razvaline. Bilo je pro-
hljeb, vodu, poneko kiselo mlijeko u čaši... obje strane ceste prema šumi, izvirivale su ljeće, bilo je sunce, bili su nasmijani i veseli
Zadnji sam dobio pladanj, kada su gotovo table „Pazi mine“. Bio je to podsjetnik da je ljudi. Bila je bezbrižnost, bilo je sve kontra
svi završili s jelom. Saigrač Džindo, centar, ovaj komad tla još uvijek kontaminiran, za- danas, kontra ovih oblaka, ruševina, tragova
najkrupniji i najstariji u ekipi, nadvio se nad sijan minsko-eksplozivnim sredstvima i da ljudskog zla i besmisla.
moj tanjirom, vrteći glavom: „Hmm, vidi, će tako još dugo ostati. Vozač je prebacio u Na obzorju se ukazao Semizovac. Pored
vidi... Ti ćeš, mali, uspjeti u životu!“ Potom manju brzinu kako smo se penjali, konačno, puta „Kulin Dvor“, čuveni restoran. „A jesu
66 10/2/2023 STAV