Page 62 - STAV broj 414

DRUŠTVO

Stećci i nišani podno grada Teferiča

NA VRATIMA

SARAJEVSKIH POLJA

Nadgrobni spomenici preneseni su od podnožja brežuljka Kuk,
Tekst i fotografije: Izet PERVIZ
na kojem se i danas mogu naći ostaci srednjovjekovnog grada.
eče šesti vijek od onog legendar- i teški, a opet ih nema, nikada ih jasno ni i spoznasmo da nisu strašnije ni od čijih
nog doba kada stećci ustadoše u jedno vrijeme ne isiječe iz magli. drugih tek kada bijaše kasno da se vratimo
nišane. Prije bi, stidljivo, stali oni Hodali smo sto, i još sto godina, kao i pokupimo ih – tada, naše puteve vrijeme
T ponegdje uspravljati se i širiti ruke usjekline u vremenu. Tražili smo ishodnu već bijaše zamelo. Tako smo, eto, ostali ov-
u križ, u krst ljubljeni, nad onima koji pri- stopu, a zapinjasmo za razrušena rimska dje, najmanji među rodom Južnih Slavena,
znaše Sveto Trojstvo i crkvene sakramen- kupatila, za njihove mostove, za ogarav- pa se stoga moradosmo zadovoljiti brdima i
te, i papu u Rimu, i poj oca ortodoksnih ljene ostatke vila i upoređivasmo ta lica planinama i klisurama i neprohodnim pra-
u Carigradu. Dotad je grob Bošnjaninu sastavljena u mozaicima od tisuća kocki, šumama i krčismo ih danonoćno, jednim
bio kuća u kojoj se vrijeme mjerilo kraci- s licima našim, sastavljenim od čežnje, od okom mjerkajući sjever, drugim očekuju-
ma vječnosti. Biljeg nad njom bijaše hiža straha, od iluzije... Uzalud, nismo mi mo- ći pohode s juga, a da smo imali i treće i
sljemena ili sanduk bez krova ili kocka sa- gli uzličiti na njihove bogove. četvrto, i njih bismo jazom razrogačili jer
bijena u ploču u kojoj kamen ravnaše sve Bježasmo u brda, a ondje nas čekaše mi se bojasmo i zapada, i istoka, i slutnji
na svijetu u istu ravan. Po toj kući hoda- skrunjene ilirske utvrde i strašne priče naših raščetvorenih. Tako i nama bi suđen
še pismena, crteži davnih nada, predsta- kako su se jednom nekad stanovnici cijelog mač, ovaj što ga prikazujemo u kamenu, s
ve života, okamenjeni simboli – čovjeku jednog grada bacili u plamen, u nabujalu kojeg su sunčevi traci sastrugali tragove usi-
je svojstveno da sve ukrašava i da odasvud rijeku, desnica da im, pa i mrtvima, ostane rene krvi, i štit, ovaj s ljiljanima, da skloni
odašilje poruke, a oni su svoje s dlana odli- o ramenu. Njihove nas priče odbijaše, ali od nas svakojako zlo, i koplje da zbodemo
jepljenog sa samog srca slali u budućnost, ne svojom strahotom od koje se budismo svaku aždahaku kada ponovo uputi svoj
razgovarajući sa svojim potomcima da se iz snova, isprepadani, već našim strahom plameni dah na naša sela.
nikada ne uzohole i da spoznaju kako je da će nas, nakalemimo li se na njih, stići
gluho ono doba u kojem preci naši šute nad njihov usud. Svoje vlastite pripovijesti ne IZ NIŠANA U STEĆKE
našim sudbinama i uskraćuju nam svaki ponesosmo sa sobom ili ih rasijasmo od Kao nestašna djeca, vire ovdje, iz tra-
znak, jedno pusto slovo barem. Tako smo sjevera na jug niz Karpate i preko Balka- ve, na Krupcu, starodrevne stele. Osmijeh
sami u svemiru i svud oko nas je mrak i na, posvud, da nas ni one nikada više ne im usrpljen mjesec, a čelo trorogo. Jabuke,
ovaj raširen dlan, ćutiš li, odiše strostru- nađu. Ako bi nas neko pitao od čega smo kao kakvi domaćini, nude za dobrodošlicu.
kim očajem. More nas pitanja otkud smo pobjegli, mi bismo mu, bez razmišljanja, Čomaga i mač – dlanom svojim poduhva-
došli i kuda idemo. Izluđuju nas odgovori, odgovorili da smo pobjegli od njih, od na- ti balčak i usporedi ga s dlanom koji se
jer oni dišu dahom slutnje, tu su, prisutni ših priča kojima gradismo sebe u vremenu nekada svijao oko njega – luk i strijela za

62 10/2/2023 STAV