Page 67 - STAV broj 414

Srušen je i simbol grada, Stari most, biser
arhitekture iz osmanskog perioda. Čini mi
se da ovakav stepen razaranja nigdje nisam
vidio. Čak ni u mojoj mahali, mom gradu.
Puše vjetar, snažniji i hladniji nego u Bosni.
Gledam u Neretvu, u grad srušen i razvaljen,
bez mosta, s improvizovanom visećom kon-
strukcijom što spaja dvije obale i na momenat
se osjećam tako tužno, na momenat ponosno.
Ovi ljudi ovdje, Mostarci, heroji su! Ostali
su i opstali u gotovo nemogućim uslovima.

III
Da li je ikada jedan mostarski i olovski
Sanjin, Amir, Ammar 1997. klub igrao u istoj ligi? Mala sala osnovne
škole. Jedva da se može ugurati klupa za re-
l’ ti ovo rođaci?“ Upita me Sedad. „Imaju 60 kilometara, do Zenice više od 120. Du- zervne igrače pored linije koja čini granicu
dvije loze.“ Rekoh. „Ova koja ima para i ova plo. Oduvijek smo bili sarajevska regija. Išlo košarkaškog igrališta. Domaćini mi rekoše
moja – kokuzna.“ Smijali smo se na moju se u srednje škole, visokoškolske ustanove, da Mostar nikada nije imao salu. I najtrofej-
dosjetku u autobusu. liječilo se, porađalo se u Sarajevu... Radilo niji klub, poslije „Veleža“, ženski rukometni
Prošli smo i pored kasarne. Stajali su se u pogonima „Pretisa“, „Energoinvesta“, klub „Lokomotiva“, kao domaćin je igrao u
mladi vojnici, koju godinu stariji od mene, „Vranice“... Ne znam nikoga iz Olova da je Nevesinju. Jednostavno, što se tiče sporta,
vjerovatno regruti, na stanici pored „Ener- otišao u Zenicu. Ne znam nikoga iz Zenice Mostar je grad fudbala i skokova, sve osta-
gopetrolove“ pumpe, preko puta kasarne, da je živio u Olovu. I Tuzla nam je bliža od lo je sporedno. Gubimo na poluvremenu.
sa svojim teškim ruksacima. Prije ulaska u Zenice. Paradoks našeg novog društvenog Ulazim u drugom poluvremenu. Debitu-
Vogošću vozac Haso je kratko razgovarao s uređenja. Koliko administrativnih granica jem. Ubacujem prve koševe. U ključnim
trenerom, potom je okrenuo autobus ulijevo. moramo proći na ovo malo... A svaki kanton momentima promašim slobodna bacanja.
Išli smo prema sarajevskom naselju Rajlo- ima svoju vladu, propise i policiju. Stajali Izgubili smo. „Pokisli“ napuštamo salu neg-
vac. Nizale su se kafane, granapi, prodavni- su policajci s golfom trojkom s one strane dje u nekoj mostarskoj mahali s ove istočne
ce mješovite robe. Pored puta stajala je masa Ivana na proširenju zaustavljajući putnike. strane grada i vraćamo se kroz stari grad ka
naroda, stolovi s bijelom tehnikom, raznim Spuštali smo se prema Jablanici, poznatoj po autobuskoj stanici.
potrepštinama. Pazarni je dan... Pijaca mnogo muzeju, janjcima i hidrocentrali. Vrh Prenja Prolazim pored Karađoz-begove džami-
veća i s više naroda nego je to bilo u Olovu. je bio u oblaku, činilo se da se spaja plani- je. U nastavku kafići i muzika. Nosim loptu
Sporo smo se kretali. Za razliku od Olova, na i nebo. Uvijek me fascinirala ta planina. i ispuštam je nenamjerno tako da se otkotr-
nije padala kiša. Samo je sve bilo sivo. I nebo, Prenj je za mene bio simbol nečeg surovog, ljala pred sto za kojim sjede djevojke. Jedna
i put, i ljudi, i automobili dok smo se probi- divljeg, ali u isto vrijeme zadivljujućeg i ne- od njih dodaje mi loptu i pokloni osmijeh, i
jali kroz gužvu. Pojavio se i voz, zatutnjao je čeg što se teško može dokučiti. U Konjicu to takav da u momentu poželiš vječno ostati
željezničkom prugom uz cestu. Odjednom, ćemo igrati za koju sedmicu. Smjenjuju se u tom trenutku...
Haso je naglo zakočio. Pod inercijom, blago Konjic i Vogošća na čelu tabele košarkaške Vraćamo se. Dan je kratak. Zaspao sam.
smo se zatalasali naprijed, tako da sam gla- lige A2. Mi i KK „Lokomotiva“ iz Mostara Budim se i već gledam u svjetlucava svjetla
vom udario u naslon sjedišta ispred mene. smo na začelju. Prošli smo most Begića i Be- Sarajevskog aerodroma. U grupi navijača i
Vozač je ugasio autobus, otvorio vrata, iskočio govića, metalnu konstrukciju. Dobio je ime Menon. Vide se obrisi zgrada na Alipašinom
i za tren se našao na cesti. Gledali smo šta se po dva stražara, dva vojnika Armije RBiH Polju. Menon, gledajući u daljinu, s nekom
dešava. „Pa jesi l’ normalan?“ Vikao je na vo- što su mučki ubijena na straži. Drežnica... čudnom sjetom izgovara „antologijske“ ri-
zača sive lade koji je pokušao nešto objasniti. Grabovica... Hidrocentrale na Neretvi, ono ječi. „Jarane, kol’ko Sarajevo ima trijeba?“
„Malo je falilo da te udarim i onda belaj! Po- što smo učili iz „Prirode i društva“ u nižim Potom nastavlja i s uzdahom daje odgovor:
licija, zapisnik, kazna, ko će to naplaćati?!?“, razredima osnovne škole. Odjednom, ukaza- „Mnogo.“ I kao da žali što se vraćamo kući,
vikao je Haso. Čovjek nasuprot njega samo la se dolina, nestalo je krša i kamenjara, na u malo mjesto, gdje su, valjda, mogućnosti
je slijegao ramenima, da bi zatim, jedva čuj- tabli je pisalo Vrapčići. Predgrađe Mostara. manje, gdje svako svakog zna, gdje je sve
no, progovorio: „Šta ću? Auto je samo stalo.“ Velež se uzdizao kao kakva uzletna staza s manje-više predvidivo i dosadno.
Potom je ušao u vozilo, pomogli su slučajni krakom što te opet vraća ka Mostaru. Bilo je Smijemo se, pričamo viceve, pjevamo...
prolazni što su se zatekli tu da izgura auto tmurno, ali nekako manje i nekako drugači- Umorni ulazimo u naš mali i pokisli grad.
do prvog proširenja. Trajalo je skoro sat dok je nego je to bilo u Bosni. Haso je parkirao Na upit onih što su se zadesili na autobuskoj
smo izašli iz Rajlovca, Stupa, prigradskih na- na autobuskoj stanici, onoj prijeratnoj kod u ovo doba „kako smo igrali“ odmahujemo
selja našeg glavnog grada. S olakšanjem sam Carinskog mosta. Kažu da se s druge stra- rukom. Već je noć, ledena kiša, novembar,
dočekao ulaz u Hadžiće. Prolazili smo pored ne Neretve izgradila druga, paralelna. Sva- sivilo. Vraćam se kući, ondje me čeka to-
nekadašnjih pogona „Coca-Cole“. Slijedio je ka strana rijeka ima svoju stanicu, svoj red plina, majčina riječ utjehe. I nove školske
Pazarić, potom Tarčin. Tunel na Ivanu, ono vožnje, svoje linije, svoje putnike. Grad je obaveze. Moram čitati „Zeleno busenje“. Za
„I“ na spoju Hercegovine i Bosne, na spo- podijeljen. Stari Grad je onaj gdje se vihore nepunih deset dana je lektira. Razmišljam o
ju dvije klimatske zone, sada dva kantona, zastave s ljiljanima. S one strane zastave su Mostaru, sabiram utiske, mogao bih živjeti
Sarajevskog i Hercegovačko-neretvanskog. druge države. Mostar je grad pod upravom dolje, hava je nekako drugačija, a opet naš
Olovo je u novoj administrativnoj podjeli EU. Pitam se u kakvoj dvorani ćemo igrati. narod.... Izgubili smo utakmicu, ali upoznao
pripalo Zeničko-dobojskom kantonu. Mo- Mora da je veća od naše. Prolazimo jezgrom sam jedan grad, makar na dan. Ovako nešto
rali smo proći skoro do Sarajeva pa se vraćati starog grada. Sve je srušeno, svugdje su tragovi je bilo nezamislivo prije dvije godine. Ipak se
nazad prema Zenici. Do Sarajeva manje od rata, gelerisani objekti bez prozora i krova... stvari kreću nabolje, a u kretnji je bereket. n

STAV 10/2/2023 67