Page 63 - STAV broj 414

pomirenje. O smrti zbore, a slave život. ako se sav zgrljepiš oko svoga uha, mož- obali. Gore zidasmo zid, gore talismo gvož-
Svakodnevno prate stotine automobila što da je i čuješ kako, sva razveseljena, žubori đe, gore iskovasmo prvi mač. Tu podigosmo
se primiču Sarajevu ili odmiču od njega. glasom drevnih ptica. Pomahnitala od sre- svoju novu kuću, a mrtve snosismo u nizinu
Njih malo ko obilazi. Da nije tragova pasa će, sva se presijava na suncu, hrli i hurlja i stavljasmo ih u prhku zemlju na riječnoj
pod čijim koracima polegnu trava, niko ih s jesenim kišama, a zimi puca ledom. Niz obali. Krčage im ostavljasmo na uzglavlju,
spomenuo ne bi. Ti tragovi vode te dalje, u nju, prateći je nesmotrenu, dođoše prvi da mogu s njima zagrabljati vode.
stećke. Kao da tijelom svojim razaraš zami- ljudi sa skrivenim namjerama i naš jezik Ali neprijatelj provali u našu pitomi-
šljenu vremensku opnu. Ovdje se vremena bijaše prisiljen da izgradi riječi zlo, i zlo- nu sa sjevera, uz Bosnu. Ovaj put, ubijanju
redaju kao zaglavlja u rukopisu koji niko tvor, i zločin, i zločinitelj i rat i djecu nam vični, ne bejžasmo u planinu već ih doče-
ne čita. Ogromni sljemenjaci i sanduci i odvedoše u roblje i silovaše nam žene. Da kasmo na bedemima i njihovom poganom
ploče zalegli u travu kao iscrpljeni vuko- je kako izbiti vrijeme između nas pa da krvlju unakazismo bijelu nevinost kame-
vi. Možda zato dolaze ovamo beskućni psi se sretnemo oči u oči, da svojom izbrojiš na. I ne urlasmo, niti ikako drugačije pro-
i njuše ove okamine, tragajući za dahom našu gorčinu. slavismo pobjedu. Shrvani sjetom, nijemo
svoje istinske prirode izgubljene davno Tri godine jedni drugima u oči nismo smo zurili jedan u drugog i mislili kako se,
u vremenu. Stele one što izviruju iz tra- mogli pogledati. Bijaše nas stid onoga u šta eto, i ta riječ, pogan, ustali u našem jeziku.
ve uzliče na tren na lasice uspravljene na se čovjek može pretvoriti. Bijaše nas strah Mjesecima je zaobilazismo, potpuno svje-
zadnje noge, čuvaju stražu dok se vukovi spoznaje da je svaka novina koju bi čovjek sni da ne možeš ubiti čovjeka dok iz nje-
ne naspavaju i dok ih sasvim ne razbudi otkrio produbljivala onaj jaz u kojem za- ga prezirom i mržnjom ne isišeš sve što je
noć. Ne pitaj ih, te stele, šta su sve vidjele, pretena u njemu ležaše zvijer. Pogrbljeni, čovječno. Tad i s druge strane podigosmo
a ostalo možeš. razgrtani strepnjom i hranjeni bijesom, iz zid, a poslije i na istoku i na jugu, zabe-
Na korak odavde Željeznica izbija iz ka- korita rijeke vadismo kamenje i uzdizasmo račismo svaki prilaz, skulismo se u kule.
njona. Ako utihneš, ako se umiriš sasvim, ga uz taj ogranak planinske kose na lijevoj Više nismo vidjeli ljepotu naše doli-
ne u doba buđenja sunca, niti smo tražili
Tako smo, eto, ostali ovdje, najmanji među rodom Južnih oblike u koje se pretvarahu oblaci ocrve-
njeli krvlju svakodnevne sunčeve smrti,
Slavena, pa se stoga moradosmo zadovoljiti brdima i planinama više ne slušasmo žuborenje vode koja se
i klisurama i neprohodnim prašumama i krčismo ih danonoćno, sa svih strana slijevaše pored naših do-
mova, sada bijasmo svim svojim sročeni u
jednim okom mjerkajući sjever, drugim očekujući pohode s juga, oko koje vreba nadolazeću opasnost, sada
a da smo imali i treće i četvrto, i njih bismo jazom razrogačili jer svim svojim bijasmo sabijeni u uho koje
slušaše tišinu, produbljujući je kako bi u
mi se bojasmo i zapada, i istoka, i slutnji naših raščetvorenih. njoj na vrijeme otkrili zveckanje oklopa,

STAV 10/2/2023 63