Page 64 - STAV broj 414

DRUŠTVO

njihanje sablje, strepnju prežajućeg kora-
ka, pričom hranismo bol svoju, dimom raz-
govarasmo s vrhova na kojima ozidasmo
utvrde, a nad nama, poput djece u ljuljaš-
kama, klatiše se vremena. Prođoše Avari,
i Goti, i Iliri, i Rimljani i mi pođosmo za
njima i ostavismo vam naše grobove da u
njih naseljavate svoje mrtve.

SREBRNA DOLINA
Ovu planinsku kosu koja se izvija nad
pregibom rijeke vidjesmo kao kuk, izbo-
čen, ženski, maman. Tako je imenovasmo
i pokazivasmo je usplahirenim starosjedi-
ocima koji se, ohrabreni našom zakletvom,
oprezno počeše spuštati s planina. Narednih
godina preturasmo, uz njihovu pomoć, ka-
menje njihove porušene utvrde, izvlačismo
ispod njega ugljenisane grede i klesasmo
nove. Kamenove redasmo u raspored na
koji davno bijasmo svikli. Ali, iskrećući se
svakog časa u jednu, u drugu, u petu stranu
svijeta u kojoj položismo naše slutnje, jed-
nim okom stalno držeći zarobljen klanac
iz kojeg ističe rijeka i otkud dolaze nepri-
jatelji, i ne primijetismo da smo već dav-
no odstupili od naših navika i da nam se
utvrda iskrivila u oval. Na kraju, najstariji
među nama rekoše da je tako bolje, tako će
se oku neprijateljskom grad naš činiti tri u sljemenjak, u sanduk, u ploču. Natpisa s kojeg je Ilija Gromovnik protjerao boga
puta većim nego što jeste, stvaran. Onda, nikakvog ne ostavismo. Cijelog života vje- Peruna i ovladao munjama i gromovima.
prema sjeveru udarismo tri kule, ukrug, i s rovasmo kako je iskustvo što ga skupljasmo Na njemu više ne bijaše kula. Njih je, ka-
njih branismo kapije grada. Na zapad uda- sa svih strana neprocjenjivo, a u starosti zuje se, Ilija sravnio sa zemljom, natjeravši
rismo četvrtastu, s nje smo vidjeli na drugoj redasmo u glavi riječi koje bismo ostavili svoje kočije preko bedema i udarajući svo-
obali Željeznice vrhove kula Katera. I više iza sebe, okivali ih u poruke, u istine, či- jim bičem dan i noć, neprekidno, da je na
ništa nismo vidjeli jer nad njim uzdizaše njaše nam se da nam pet stećaka neće biti sve strane sijevalo. Zato se gore penjemo
se tamni hrbati Trebevića i zaklanjaše nam dostatno da uklešemo sve važno što imamo svakog drugog dana u augustu, na Ilindan.
svaki pogled. Ali s grada Katera, što bdije poručiti onima koji dolaze iza nas, a pred Tad hiljade ljudi dohodi – jao se onom ko-
nad Kotorcem, vidjele su se kule Blažuja sami smrtni čas oboruža nas nijemost i mi jeg Ilija zatekne sa srpom, s kosom, s vila-
nad Zujevinom, njima smo zatvarali pute- shvatismo da je naš kameni biljeg, go i pust, ma u ruci. Tako, po Ilindanu, cijelo brdo
ve koji vode na zapad i s njih vidjeli smo najgorljiviji među znakovima. na kojem je nekada stajao grad Katera pro-
cijelu našu dolinu: na jugu kule pod Or- Sablje, i potkove, i uzengije, i mašice, zvasmo Ilindača, Ilinjača, sve od straha od
manj planinom, na istoku hodidjedske, na i sve što bi kovali na Kovačevini snosili bi groma i munje.
sjeveru, daleko pod Ozrenom, dvore kralja nizvodno, na trgovište u Kotorcu. Tu, na Poslije, kada Isa-beg podiže saraje u
Dobrašina. Tako smo vlastite oči produži- Crnči, zavlačili bi se među najveće stećke Vrhbosni, koju više nismo mogli vidjeti
vali u očima stražara na tim kulama i tako u kraju i tražili sljemenjak koji knez Stip- jer ne bijaše odavno ni Katera ni Blažuja,
vidjesmo cijelu domaju, srebrnu od vode. ko Ugarčić podiže jedincu Bogčinu. Dugo a naši se stećci na obali rijeke uspraviše u
Mi smo i dalje svoje mrtve snosili na bi se iščuđavali tom natpisu i molili se za nišane, Iliju Gromovnika mi zamijenismo
obalu. Zimi bi se verali preko Kuka i za- sve duše i za dobru trgovinu na trgovištu za Aliju, a Ilindan za Aliđun, ali Ilinjači
kivali kajle u stijenje i sipali vodu u puko- i da gromovi nikada ne siđu s Ilinjače. Či- ne promijenismo ime. Nju ne prozvasmo
tine. Za najhladnijih noći, kada se Igman nilo nam se tad da razumijemo Stipkovu Alinjača, već nastavismo ići gore svakog
obijeli mrazom, slušali bi kako se kamen bol i da je mogla biti zatrnuta samo slovi- drugog dana u augustu – do podne Ilija, a
cijepa, cvili kao unesrećeno pašče. Pred ma uklesanim u kamen. od podne Alija. Ali promijenismo ime na-
kraj zime uspinjali bi se sa saonicama i Na povratku kući, koračajući smjerno uz šem gradu. Na njemu još držasmo straže, s
svlačili kamene gromade, tu bi ih klesali Željeznicu, gledali smo u zašiljen vrh brda njega snosimo mrtve na obale Željeznice i
za njega dođe nova riječ – Teferič. Nepri-
Poslije, kada Isa-beg podiže saraje u Vrhbosni, a naši se jatelj više nije dolazio niz Željeznicu i mi,
preostali stražari, crvasmo se gore od do-
stećci na obali rijeke uspraviše u nišane, Iliju Gromovnika sade. Ali ni to ne potraja dugo, uskoro nas
mi zamijenismo za Aliju, a Ilindan za Aliđun, ali Ilinjači ne raspusti i posla nas da osvajamo kaurske
zemlje. Ostadoše iza nas naši mrtvi i nji-
promijenismo ime. Nju ne prozvasmo Alinjača, već nastavismo hovi stećci na obali i oni koji se uspravi-
ići gore svakog drugog dana u augustu – do podne Ilija, a od še u nišane. Naš grad, Vidikovac, Teferič,
bezimen, stajao je ponad njih, utihnuo i
podne Alija. Ali promijenismo ime našem gradu. nijem, a vrijeme ga raziđivaše. n

64 10/2/2023 STAV