Page 59 - STAV broj 300

krenuo ispred nas kroz široku tranšeju. Ljudi Iznijeli smo jednog našeg momka ranje- bilo kakav način da se izvuku, ali jedini put
su nas dočekali veselo i s osmijesima. Goto- nog u vrat, a onda još jednog pogođenog u im je bio preko brisanog prostora.
vo svi su se s nama selamili čvrsto nam ste- glavu. Komandir viknu pokazujući meni, Odjednom je iz šume odjeknuo gromo-
žući ruke, a onda je momak sa zastavom na Fikretu i Ćepi rukom da popunimo redove. glasni zvuk pucnjave protuavionskog topa.
sav glas zapjevao: “Evo zore, evo dana, evo Fikretova osamdesetčetvorka počela je Tukao je odreda po našoj liniji. Udarala su
braće Muslimana...” Pjesmu su prihvatili u sijati smrt među agresorom. Strahovito zrna u bukove balvane na zemunicama i ski-
tranšejama i ona je odjeknula brdom. Bilo je treštanje njegovog mitraljeza odjekivalo dale komade busenja s grudobrana ispred
nekako nestvarno. Ovi ljudi bili su toliko hra- je tako jako da se naše puške nisu ni čule. nas. Činio je sve da pomogne svojima da se
bri da na njihovim licima, očima, u riječima Padalo je granje i mlado rastinje, a za njima izvuku. Prelazeći preko međe, ponovo su se
nisi mogao vidjeti ni trunku očaja i straha. i agresorski vojnici. Prva četverica poku- našli u nemilosti Fikretovog mitraljeza koji
Tek što smo se rasporedili po tranše- šala su nam brzo preći preko međe. Bili su je bio suvereni vladar ovog dijela linije. Iako
jama, počeo je silovit agresorski napad. u trenutku zaustavljeni. Gledali smo dok poklopljen protuavionskim topom, zrna iz
Jedan momak viknu da su tu i “Panteri”. je mitraljez prvu dvojicu agresorskih voj- njegovog mitraljeza ponovo dokačiše trojicu
Odozgo, iz šumarka, pravo preko livade nika pokosio po nogama, izdigao ih poput agresorskih vojnika koji su se umalo preba-
u dva ešalona, praktično u jurišu, vojnici neke nevidljive sile i bacio natrag na ze- cili preko međe. Sve trojica padoše natrag,
u crnim uniformama pokušali su doći do mlju. Ćepi izvadi zolju i nanišani. “Skloni samo se jedan pužući uspio vratiti.
naših prvih rovova. Odgovoreno im je ja- glave”, viknu. Strahovita detonacija i bli- Vatra iz pješadijskog naoružanja nije pre-
kom pješadijskom vatrom. Čini mi se da jesak zaparao je topao sunčani dan. Zolja stajala. Cijevi su se bile usijale od količine
u tom momentu nije bilo naše puške koja je pogodila direktno u stablo pored vojnika ispucanih metaka, a onda su počele padati
nije ispalila rafal. Istog časa krenuo je na- koji su pokušavali preći preko međe visine granate. Minobacački projektili kao kiša, je-
pad i na naš lijevi bok. Agresorski vojnici jednog metra. dan za drugim, padali su po našoj liniji. Sklo-
u plavim maskirnim uniformama, štićeni Sve se to odvijalo na dvadeset pet metara nili smo se za grudobran i stisnuli šljemove.
vatrom iz protuavionskog topa, pokušavali od nas. Meci su zviždali i zujali iznad glava. Mogli smo vidjeti kako se ovaj put agresor-
su prići našoj liniji. Ubrzo je stiglo još naših momaka prihvata- ski vojnici uspješno izvlače, a onda još jedna
Jaka i strahovita bitka odvijala se na li- jući borbu. Agresorski vojnici u crnim uni- kanonada minobacača od 120 mm. Zatim je
jevoj padini ovog brda. Komandir je, trče- formama, sada bez svog lijevog boka, ostali sve stalo. Iz šumice se samo isprekidano još
ći pored nas, viknuo da krenemo, da se po- su bez zaštite i pokušavali su se izvući sredi- poneki put oglasio protuavionski top.
maknemo ulijevo. Došli smo u sljedeći rov, nom njive. Momak do mene uzvikivao im je: Jedan sat poslije podne. Sve je utihnulo.
odakle smo imali dobru preglednost. Ivicom “Hajde, junaci, kud ćete, kud bježite?” Oči- Komandir Izo dijelio je cigarete: “Mom-
šumarka agresorski vojnici uspjeli su ovdje to je bilo da su četnici, vatreno nadjačani i ci, izgleda da smo ih slomili. Eno dolje imate
doći vrlo blizu našem rovu. u nepovoljnom strateškom položaju, tražili vodu, svježe donesenu, pa uzmite sebi. Dok
je mirno, možete i ručati.”
Malo je kome bilo do jela. Sjeo sam na
komad gredice i pripalio cigaretu. Do mene
sjede policajac iz Kalesije. Gledao sam ljude
koji su prolazili, nosili vodu i hljebove. Nji-
hova lica bila su ozarena. Bila je to još jedna
velika pobjeda, još jedno veliko NE dušmani-
ma. Još je jednom Armija Republike Bosne
i Hercegovine pokazala da je itekako bitan
faktor u ovom ratu. Još jednom smo pokaza-
li da smo tvrd orah. Da smo tu gdje su nam
djedovi bili, da ostajemo do Sudnjeg dana,
a ne dokad to oni budu htjeli.
Podigao sam glavu, a sunce me udara-
lo u lice. Nikada do tada ni poslije nisam
ugodnije osjetio sunčevu toplinu. Nije to
bilo obično sunce. n

STAV 3/12/2020 59