Page 72 - STAV broj 300

STAJALIŠTA

PROZORSKO OKNO
Kad će snijeg

CRK’O MU TELEVIZOR,

A IMA GARANCIJU

I dok sam razmišljao kako da se uključim i da li uopće da štagod
kažem, a već se javi drugi. Vidio sam da se trlja po licu, a to uvijek
Piše:
Safet POZDER znači da će nešto reći: “Ma i ova nova tehnika je niđe veze. Sve
je to nekako hafifno i osjetljivo, ne smiješ ga ni dirnuti. Oni stari
televizori, one guzonje, bili su zakon. Čim šta zašteka, samo ga
klapneš odozgor ili po onoj, da izviniš, guzici i radi k’o singerica”

apodjenemo mi svakojake teme, komunikaciji u tim prilikama: Valja li? Ne zima, nema snjegova kao nekad, a i kad
posebno pred jaciju. Uđemo u valja! A sad? Ništa. Sad? Aha, vrati malo. zapadaju, mi zakukamo kao da je kraj svi-
džamiju ranije, lijepo nam, toplo Još, još, još... E tu, ostavi... I samo što bi jeta. Meho, inače tih i nenametljiv čovjek,
Znam, i šta ko prvi zakoluta, mi onaj sišao s krova, po ekranu bi, kao na- koji se rijetko ubacuje u naše razgovore,
se zakačimo i eto teme. Istina, manje nas mjerno, opet zasniježilo. ustvrdi kako on pamti osamdeset i neku
je u posljednje vrijeme. Zapravo, manje “Ja se i sad sjećam”, otpoče treći, “kad po tome što te godine nijednom nije stao
nas je otkako je korone, ali to ne mijenja je u nas u selo došla prva satelitska. Mi- na snijeg, a kretao se stalno i najmanje
dobro utabane navike. slim u Čolacima da je bila. Skupo bilo je bio u kući. Pokušali smo odgonetnuti
“Danas mi crče TV”, otpoče jedan do vraga. Ako se dobro sjećam, skoro zagonetku, ali bez uspjeha. Konačno, on
večeras. Opriča nam kako se uređaj jed- hiljadu maraka je to koštalo. Imala je nam kroz smiješak pojasni da je tu godi-
nostavno ugasio. Ustvari, tona ima, ali je neki motorić i sama se okretala. Ih, kad nu proveo u Sirtu, u Iraku.
ekran skroz zatamnjen, i to više nije to. bi bio Cvrčak, sve selo bi bilo tu. Jednu “Pa dobro, bilo je one jedne godine
Da je star, pa haj’, ali kupio ga... nema ha- večer se svi skupili, Cvrčak treba početi, snijega, ono kad je gruhn’o onaj veliki.
vetno ni dvije godine. “Nosi ga Taibu, on a nema slike. Okreni tamo, okreni vamo, Sjećate se? Eto, efendija, znaš da ti neko-
ti je za to čigra, nije to nešto ozbiljno”, upri ovo, upri ono – jok, nema pa nema. liko dana niko nije mogao doći do džami-
sugerira mu jedan. Veli, neće, a i što bi Ušutio se i motorić i mi. I šta će ti biti, je”, raznježi me onaj drugi što je pričao o
kad mu garancija još nije istekla. Jest da slučajno neka nana iziđe vani, a snijeg televizoru guzonji.
televizor valja spremiti u Brčko, ali već već dobro zabijelio. Pomela ona ispred “Sad ću vam ispričati po čemu mi je
je zvao i rekli su mu da će ga još sutra po- vrata, pomela nam i ono što se naprašilo taj snijeg ostao u posebnom sjećanju. Ina-
kupiti brza pošta, pa pravac Brčko. “Ali, po obući i spazila da je na satelitsku palo če, jako volim snijeg, ali mi je te večeri
neće te izići više od cenera kod Taiba”, malo snijega. Nana ti pomete i to, kad, gotovo prisjeo. Bilo je to ovako”, velim
uporan je onaj jedan. “Svoj ti pos’o, ima vidi čuda, dođe i Cvrčak.” ja i krenem kazivati.
garanciju i eto ih tamo, nek’ prave!”, izri- Kontam u sebi, e tu vas čekam. Ustva- Bila je 2012, sprva februara. U dža-
čito će onaj prvi. ri, čekam snijeg i rado pričam na tu temu. miji smo imali mevlud povodom 12. re-
I dok sam razmišljao kako da se uklju- Već me u oktobru obuzme neki poseban biul-evvela. Džamija je bila puna, a iz
čim i da li uopće da štagod kažem, a već osjećaj i nada da će ako ne danas, onda ba- Bugojna nam je kao gost došao Vehid-efen-
se javi drugi. Vidio sam da se trlja po licu, rem sljedećeg jutra zabijeliti. Volim snijeg dija Arnaut. Njega naš svijet voli i rado
a to uvijek znači da će nešto reći. “Ma i toliko da to uopće ne umijem objasniti. sluša. Supruga mi nije mogla u džamiju
ova nova tehnika je niđe veze. Sve je to Pregledao sam sve filmove o snjegovima i pa sam nju i djecu odvezao na obližnje
nekako hafifno i osjetljivo, ne smiješ ga snježnim avanturama, pročitao sve knjige Duge, kod supruge drugog imama koji
ni dirnuti. Oni stari televizori, one guzo- za koje znam da govore o zimi i snijegu će i sam na mevlud.
nje, bili su zakon. Čim šta zašteka, samo i jako volim skijanje i skijaške skokove. Nije se naziralo ništa neobično. Prvo
ga klapneš odozgor ili po onoj, da izviniš, Uhvatih priliku pa upitah onog prvog: smo klanjali akšam pa je počeo mevlud-
guzici i radi k’o singerica.” Eh, izgleda da “Jesi li gledao, javlja li igdje snijeg?” ski program. Prisutni su s pažnjom slušali
je potrefio u žicu. Bujica sjećanja poče se “Kako ću kad mi je crk’o televizor?”, učače, a posebno vrlo nadahnuto obraćanje
slijevati i već kroz nekoliko trenutaka slu- pomalo me i zastidi odgovorom. efendije Arnauta, kojem su poslije prila-
šali smo o štimanju slike i nosanju čuvene Srećom, uključiše se i drugi. Uglav- zili, selamili se i slikali se s njim. Mnogo
antene “riblja kost” po krovu i legendarnoj nom, konstatira se kako ni zima više nije našeg svijeta skrasilo se tokom nesretnih

72 3/12/2020 STAV