Page 69 - STAV broj 300

bio Ostojin brat Stojan. I stotine je štitova već lebdi ponad sviju, protutnji on ispred bi Stojan dao da još jednom osvane sred
valjalo okaliti da se dobije najčvršći, valjalo njih i svima šaku na ljuboruk položi. A turnirske vike u Budimu i da nakloni glavu
je izvući najtanju gvozdenu plohu i obliko- štajerske i luksemburške, i brandenburške pred pobjedničkim vijencem koji iz ruku
vati je za oklop po mjeri Stojanovih uda i i bohemijske princeze, i celjske grofice, i jedanaestogodišnje kraljice Marije, ili njene
istegnuti najtanju žicu a čvrstu i oplesti s djeve s francuskog dvora, i engleske uda- sestre Jadvige, ili njihove majke Elizabete
njom košulju lakšu od perja. Takav mora vače i kneginje iz Poljske zanjišu svojim Kotromanićke, Bosanke koja u ime svojih
da je bio Stojan, i brat njegov Ostoja, i ta- vitkim tijelima i smijeh svoj izazovni po- kćeri vladaše i Ugarskom i Poljskom, kli-
kav mora da je bio njihov život. siju u svaku misao svakog muška. zi preko njegovog potiljka. A uvečer, kada
Zavodnički Stojan suče brk dok se oko se proglase pobjednici i raspreme stolovi
VITEŠKI TURNIRI njega muzičari i cimbala, cirkusanti i glum- prepunjeni pečenjem i vinom i svakojakim
Nije Ostojinom bratu bilo mrsko pote- ci, komedijaši i trubaduri sa Sredozemlja, i đakonijama... Eto, tu je prvi put oblizao
gnuti ni u daleke germanske zemlje samo pajaci i dvorske lude i čudotvorci iz petnih grumen bijelog meda.
da bi odmjerio snagu koplja s izvikanim žila propinju ne bi li svakoraznim, nikad I ležahu kosti Stojanove još četiri sto-
vitezovima sa sjevera kose spletene u rep. viđenim čudesima svojim odlijepili barem tine godina ovdje, na Vrhpolju, u žuboru
A tu, preko Save i Slavonije, u zemljama komadičak slave sa sjajnog oklopa na njemu potoka koji se u rijeku prope, tu, pored
ugarskim, bio je on redovit gost i mnogi u koje sunce naprosto ne da gledati. I sve se vodenice, pod mramorom što ga brat nje-
se vitez, zaogrnut praznim riječima slave, zažari od cike i smijeha i veselog ljudskog gov, kako je to običaj i red u bosanskoj
bojaše stati pred njegovo koplje. Nije za glasovlja da se u čas pričini kako sutrašnji zemljici, nad njega namače. I silne proti-
Stojana ništa bilo tako veličanstveno već sudari oklopnika ni po čemu više nisu ni cahu vode. Spustahu se u nesalomljivim
kad se oglase dvorske trube i sa svih strana važni. Ali to samo biva pričin. Ujutro, kada bujicama s Konjuha, po kojem još uvijek
svijeta u isti stroj postroje se na svečanu trubari najave prvi boj, sve se utiša u tre- njište zagubljene duše vranaca što ih preci
smotru vitezovi, svaki od njih u legendu nu, kao sabljom presječeno, a tišina bude Stojanovi, i preci Ostojini, i preci sinova
već skovan. A kralj ugarski, okićen pozla- takva da se i do najudaljenijeg uha može njihovih, ostavljahu u žrtvu, u darove bo-
ćenom svilom, zavijen u crvenu čohu, s čuti kako se, kao u zadovoljstvu, proteže govima svojim koji su im redovno, u istom
plaštom crnim što se vije za njim kao kri- sjajna podmazana orma na konju kojeg ritmu vijanja planete oko sunca, donosili
lo gavrana, pa bi čovjek rekao: “Ne, ne oklopnik jedva suspreže da ne poleti prije proljeća i odnosili zime i namicali ljeta i
hodi taj po zemlji, dostu, niti konja jaše, nego padne marama iz kraljeve ruke. Sve rastvarali jeseni. I stotine se puta Konjuh

STAV 3/12/2020 69