Page 69 - STAV 63 19.05.2016

Gledao je daske koje su
desetljećima prisluškivale
molitvu s usana vjernika
ne znajući šta s njima da
učini. “Pitao sam se koliko
su stare. Dovoljno mi je bilo
znati da su stare najmanje
tih mojih trideset godina pa
da se mogu zapitati: ‘Bože
dragi, koliko su se te sofe
naslušale molitvi, čemu su
sve svjedočile, koliko su
važne kao spona između
čovjeka i Boga, koliko je
ljudi na njima nešto tražilo i
za nešto molilo’”

našim očima“, zapisala je Selma Karić nadahnuće realizira Zekerijah Nalić – a mali dio historije Sarajeva. Nadasve, Na-
u Katalogu Nalićeve izložbe. to je zanat”, primijetio je Sidran. lić je stupio u razgovor s tradicijom, baš
U razgovoru za Stav Nalić je istaknuo kao što to primjećuje Sidran: “U mistič-
DRVO GA POGLEDALO da njegova priča dolazi iz duše i da ga ne nom osjećanju tradicije i snažnom inten-
O Nalićevom slikarstvu pisao je i aka- zanima šta će reći kritika. “Svojim radom zitetu s kojim prepoznaje i osjeća njenu
demik Abdulah Sidran. “Jedan je svjetski pokušao sam ispričati priču o sultanu Meh- prepletenost s našom živom stvarnošću,
‘naivac’, odgovarajući na pitanje kako je medu Fatihu jer je Careva džamija podi- umjetnik Zekerijah Nalić potvrđuje kako
došlo do toga da počne ‘raditi u drvetu’, gnuta u njegovu čast”, kaže slikar. On je ni jedan jedini živi čovjek nije samo on,
kazao kako je u svome seoskom domu kroz netipičan umjetnički izraz pokušao nego je istovremeno i zbir svih pojedina-
ložio vatru, radio ono što cijelog života prikazati pokret na kojeg ne djeluje vri- ca, svih vlastitih prethodnika, bioloških
radi, ubacivao drva u peć, pa dometnuo: jeme. U pokretu su i same šare bosanskih i duhovnih predaka i preteča. Mladom
‘A onda me je jedno drvo pogledalo!’ ćilima, u cikličnom kretanju bez početka čovjeku takvo razmišljanje uvijek izgle-
Obična ljudska pamet ne može razumje- i kraja skladno prikazuju bit orijental- da neobično i njegova ga nestrpljiva duša
ti porijeklo mističkog zova umjetniku da no-islamskog koncepta vremena. Svojim je odbija, ali kad prispije u poznije doba i
surađuje sa zatečenim oblicima i pretva- radom Nalić vratio šare na njihovo mjesto uđe u potpunu zrelost – to isto mišljenje
ra ih u drukčije i ‘nove’. Ono ‘drvo’ što i stare sofe jedne od najljepših bosanskih postaje neraskidivi dio njegovoga bića i
ga je ‘pogledalo’ prenosi nas u sfere ono- džamija spasio od zaborava. Sačuvavši dio iskustva. On tada zna i osjeća da njegova
stranog i čini da zanemarujemo jedan iz jedne cjeline Careve džamije koja je ruka nije samo njegova niti su oblici koje
bitan aspekt stvaralaštva u kojem svoje sam po sebi umjetničko djelo, spasio je i kreira puki objekti.” n

STAV 19/5/2016 69