Page 49 - STAV broj 160
P. 49
STAJALIŠTA
KRIVO SRASTANJE
Nepisani zakon mahale
MOJE JE DA
OSTAVLJAM
Piše:
TRAGOVESadikIbrahimović
Sjećam se, pričao mi je svojedobno, a u to vrijeme živio sam
u drugom dijelu grada, kako je po izlasku iz logora zatekao
praznu, poluruševnu kuću, dvorište zaraslo u gusti, neprohodni
korov, sasušena stabla u malom voćnjaku podno kuće i
nekoliko zmija koje su lijeno puzale po avlijskoj kaldrmi i
izležavale se na sunčevoj vrelini
Nedjelja, ledeno hladan dan. Vani vozila koja se provlače kroz uzani sokak, Narednih dana, uz svesrdnu pomoć
mi se baš i ne izlazi pa, u do- a mi im smetamo. komšiluka, kuću je donekle popravio,
kolici, sjedim za kuhinjskim doveo je u kakav-takav red, a takva je i
stolom i razgledam fotografije Među njima i džip kojeg vozi mlada, danas – nedovršena i zapuštena.
s vjenčanja moje kćerke. Gledam i sebe. ljepuškasta, napirlitana djevojka. Samo nas Mirza prilazi, dakako vedar i na-
Za glavu viši od drugih, markantan, odi- pogleda kratko i snishodljivo, jer, očito, smijan, pozdravlja i prihvata se posla.
jelo mi lijepo stoji, vadi me i diskretan, za ugalj, prljavštinu i hamale odjevene u Četrdeset pet minuta poslije, posao je
nenametljiv poluosmijeh, ali na jednoj od dronjavu odjeću u njenom miomirisnom završen, a na pločniku ostade samo ta-
fotografija, okružen mladošću i ljepotom, životu mjesta nema, pa s prijezirom okre- mna mrlja. I mi na njoj. Šutimo, puši-
mnogo jasnije no na onim na kojima sam nu glavu i odveze se. mo, smrzavamo se.
u društvu s osobama mojih godina, uo- – Jesi li vidio s koliko prijezira nas
čavam kako sam vidno i naglo omatorio. Ubrzo, prilazi nam komšija Mirza, si- je pogledala ona djevojka u džipu – pita
jed, neobrijan, s pokojim zubom u ustima me Asim.
“Da se ne moram brijati, ne bih se i, kao da mu je u životu sve potaman, vaz- – Jesam.
pogledao u ogledalu”, prisjetih se usput da vedar i ljubazan. Mirza je ratni vojni – A vjerovatno nije ni bila rođena
izrečene izjave dobrog mi prijatelja, pa i invalid, demobilizirani borac i “demobi- kad smo mi otišli u rat!?
ja, da se ne bih gledao, a nije mi nužda, lizirani” zatočenik zloglasnog koncentra- – Ne znam, valjda. Nego, pusti to!
bezmalo s olakšanjem zatvaram album s cijskog logora Batković. Znam šta želiš reći i nikakve koristi od
fotografijama. toga! Ugalj je u podrumu i to je najvaž-
Sjećam se, pričao mi je svojedobno, a nije! Eto, tako! Ljudi, pozdrav i svako
Ustajem i prilazim prozoru. Vidim, u to vrijeme živio sam u drugom dijelu dobro! Odoh pod tuš!
komšija Asim, slabo odjeven, bez kape grada, kako je po izlasku iz logora zate- Istuširan i svjež, sjedam za kuhinj-
na glavi, promrzlim, pocrvenjelim ruka- kao praznu, poluruševnu kuću, dvorište ski sto, moje omiljeno radno mjesto, i
ma, bolešljiv i sam samcat, s mukom i ot- zaraslo u gusti, neprohodni korov, sasuše- do u detalj, dok mi je u glavi sve još
hukujući, unosi ugalj u podrum. Oblačim na stabla u malom voćnjaku podno kuće friško, pravim ovaj spisateljski portret
se, utopljavam, pronalazim za njega toplu i nekoliko zmija koje su lijeno puzale po – naoko ordinaran, ni po čemu osobito
jaknu, kapu, rukavice i izlazim van. Dok avlijskoj kaldrmi i izležavale se na sun- zanimljiv, ali, ko zna, možda nekad i
mu prilazim, Asim me pogleda s olakša- čevoj vrelini. nekom i bude.
njem i zahvalnošću. Kako god, moje je da ostavljam tra-
I sam se začudio koliko je bio mi- gove. I evo ih. A ko će i šta iz njih išči-
I počinjemo. Šutimo i radimo. Po- ran i ravnodušan spram tugaljivog pri- tati, druga je priča. n
štujemo nepisani zakon mahale: što ma- zora u koji je gledao i koji je nekad bio
nje priče, to više uglja u podrumu. Ipak, njegov rodni dom, jer, rekao mi je tada,
povremeno zastajkujemo. Propuštamo užas kroz koji je prošao u logoru bio je
neopisivo veći.
STAV 29/3/2018 49
