Page 55 - STAV broj 160

NAGRADE MUČITELJIMA, ŽRTVAMA KAZNE

Godinama Boračka organizacija Bijeljine slavi 1. april kao Dan odbrane i oslobođenja niko drugi nije smio ili umio, jer ja sam
grada. Izlažući se brojnim neugodnostima, Jusuf Trbić mnogo puta javno ih je pitao od znao da sam čudom ostao živ i zbog toga
koga su to oni oslobađali grad, gdje su oni protiv kojih su se borili i zašto su tako “oslo- nekome nešto dugujem. I taj dug moram
bođen” grad nastavili “oslobađati” svakog dana i svake noći sve do kraja 1995. godine. vratiti po svaku cijenu, jer je to važnije
Odgovore nije dobio. od mog života. Imao sam bezbroj teških
“U Bijeljini do danas, praktično, nije procesuiran ni jedan ratni zločin, osim slučaja Avdić, trenutaka, ali, evo me, ovdje sam. Moja
koje je pokrenulo srbijansko pravosuđe. Bijeljinsko Okružno tužilaštvo, na čelu s neka- Bošnjačka zajednica kulture ‘Preporod’
dašnjim Mladićevim ratnim sudijom Novakom Kovačevićem, uspjelo je do sad da orga- štampa ovih dana 24. i 25. knjigu. Ja sam
nizira procese protiv nekoliko stotina Bošnjaka, najviše iz Srebrenice, ali nije bilo dokaza objavio 13 knjiga i idem dalje. Pisao sam
o njihovoj krivici. Istovremeno, to tužilaštvo nije našlo ni jedan slučaj ratnog zločina nad knjige o zločinima u mom kraju, o ratnim
Bošnjacima na cijeloj teritoriji koju pokriva, uključujući Brčko i Srebrenicu. Bijeljinski tuži-
oci nisu čuli ni za strašne zločine ‘arkanovaca’ u našem gradu, ni za progone, prisilni rad,
silovanja, pljačkanja, za surovo etničko čišćenje, pa čak ni za rušenje džamija, od kojih se
ona najstarija, Atik džamija Sulejmanija, nalazi desetak metara od njihovih kancelarija. U
toku je proces za logor Batković, koji je pokrenulo Tužilaštvo Tuzlanskog kantona, a su-
đenje ide tako da je sasvim izvjesno kako će upravnici logora, ubice i mučitelji biti nagra-
đeni, a bivši logoraši kažnjeni što su se usudili doći na sud. Nema suđenja ni za zločine
o kojima se sve zna, naprimjer za ubistvo porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, kada
je Specijalna policijska jedinica ubila 22 civila, među njima sedmero djece i osam žena.
Bijeljina i čitav entitet, ozidani na masovnim jamama, genocidu i logorima, na suzama i
krvi nevinih, poklonjeni su zločincima i na zločinu se održavaju. A dokle će sve to trajati i
kakva će biti budućnost nas koji još živimo tu, ne zna se”, kaže Trbić.

dešavanjima, o historiji Bijeljine i Janje,
telefonsku slušalicu: ‘Ne brinite, nećemo životu Bošnjaka pod tim nebom. Jer, u o značajnim ljudima, pisao sam političke
mi njega, znamo mi koga treba, pa mi ovo historiji Bijeljine ni jedan Bošnjak koji analize, eseje, rasprave, napisao sam ro-
mjesecima pripremamo.’ U tom trenutku je živio u tom gradu nikad nije objavio ni man o Bijeloj džamiji, četiri zbirke pje-
sve mi je bilo jasno. Bijeljina je generalna jednu knjigu, osim dvije male zbirke pje- sama i antologiju bošnjačkog pjesništva
proba, ja sam za taj mali grad bio suviše sama Mustafe Grabčanovića. I to je sve. Semberije, stotine analitičkih tekstova i
poznat, a neko je na Radiju Sarajevo ja- Kada su nas pobili i rastjerali, kada su kolumni, i sve to potpuno volonterski. I
vio da sam odveden. Bolje je da me sada nam porušili džamije, sve nam uzeli i iz- idem dalje, pa dokle dođem.”
poštede, za slučaj da dođe neko iz svijeta brisali nas iz historije grada, izgledalo je Povratak Bošnjaka na područje Bijelji-
da vidi šta se to dešava. Ionako nemam da mi nikada tu nismo ni živjeli, da nas ne tekao je teško i sporo. Od predratnih 35
gdje pobjeći.” nije ni bilo i da to nije bilo naše. I počela hiljada Bošnjaka, vratilo se oko 13 hiljada,
je da me proganja misao da moram da se najviše u Janju. Bijeljina je danas, navodi
BRISANJE TRAGOVA vratim i pokušam učiniti nešto da spasim Trbić, najtolerantnija sredina u RS-u kada
O POSTOJANJU BOŠNJAKA bar dio našeg sjećanja. Zbog svjedočenja je riječ o međuetničkim odnosima, a on se
pred haškim istražiteljima, dobio sam nada da je i sam svojim radom tome dopri-
Trbić je ipak uspio izaći iz Bijeljine, stalnu vizu, ali sam je se odrekao i vratio nio: “Za razliku od većine drugih gradova
što je bio pravi poduhvat. Prvo se nekako se kući na početku trećeg milenija”, kaže u RS-u, Bošnjaci u Bijeljini žive relativno
dokopao kuće, a zatim se mjesec i po krio naš sagovornik. mirno, zahvaljujući najviše gradonačel-
i najzad je uspio izaći. Nakon što je neko- niku Mići Mićiću. Ali, ukupni ambijent
liko mjeseci proveo u Bratislavi, glavnom Prvi poslijeratni odlazak u rodni grad je sumoran i teško se dolazi do posla, pa
gradu Slovačke, otišao je u njemački Du- Trbiću je, ističe, bio kao ulazak u neki mladi masovno odlaze. U čitavoj Republi-
isburg, gdje se dugo liječio. mračni, teški, tuđi san. Bio je to, navodi, ci Srpskoj vlada mračna, ratna atmosfera
san nekoga ko sve nas sanja, i njega i za- u kojoj je entitet pretvoren u pravoslavnu
“Liječio sam se, a onda sam započeo vičaj, nekada tako lijep i svijetao, a tada kvazidržavu, u kojoj sve što postoji ima
kakav-takav normalan život. Ali, jedna me pun mraka, straha i smrti: “Onda sam po- svoju krsnu slavu, a ulice i ustanove nose
misao stalno proganjala. Naime, moja je čeo da radim, da sakupljam činjenice, da imena četnika iz Drugog svjetskog rata
Bijeljina ostala bez historije i bez ikakvog istupam u javnosti, da govorim ono što ili pravoslavnih svetaca, djeca u školama
pisanog traga o postojanju i vjekovnom

Uslijedio je “plebiscit srpskog naroda” 9. i 10. novembra uče velikosrpsku historiju, zabranjuje se
1991. godine, a vrlo brzo dobili smo jasnu poruku šta nas bosanski jezik i vlada otvorena diskrimi-
čeka: 29. novembra su rezervisti JNA odveli Abdulaha nacija. Dodikov režim otvoreno najavljuje
Kovačevića, magistra ekonomskih nauka i predsjednika secesiju i novi džehennem za Bošnjake. A
Muslimanske bošnjačke organizacije (MBO) u Bijeljini, bosanski i bošnjački političari iz Sarajeva
iz njegove kuće u Vražićima. Za njega se ništa nije znalo bore se za svoje interese i ne vide, ili neće
sve dok njegovo mrtvo, unakaženo tijelo nije izbačeno iz da vide, šta se ovdje dešava. Bojim se da
helikoptera u blizini njegove kuće 6. januara 1992. godine nas, koji još živimo u ovom tamnom vila-
jetu, ne čekaju bolja vremena. Očigledno
je da mi, Bošnjaci, ništa nismo naučili iz
vlastite historije. Da li se to promijenilo
danas, to ćemo tek vidjeti.” n

STAV 29/3/2018 55