Page 39 - STAV broj 402
P. 39
Vogošće je riječ i pitao nas da li nam od-
govara. Mi smo rekli da odgovara, zašto
da ne. U svakom slučaju, lijepo je kada
se ljudi sjećaju onih koji su bili tu kada
je bilo najteže”, govori nam.
Priča nam i to kako se nana Sejda Ha-
lać, kada je primila vijest o smrti sinova,
“okamenila” i od tada sve do danas nika-
da nije zaplakala.
“Mi smo svi, kolektivno, pali u bandak
kada su nam došli iz komande da prenesu
vijest o pogibiji. Svi osim, vjerovali ili ne,
svekrve. Ona je jedina išla od jednog do
drugog, dozivala nas, davala vode i šećera.
To je nevjerovatan sabur. S druge strane,
rahmetli svekar od tog trenutka više nije
bio isti čovjek. Kada sam došla sebi, vi-
djela sam da je čupao kosu i da je udarao
glavom o zid. Tako da on nije mogao ni
živjeti više od nekoliko mjeseci... On je,
znate, imao leukemiju, a ljekari su usta-
novili da je uzrok bio neurološke priro-
de. On je bio u bolnici u Zenici, ja sam
ga lično odvela i ostavila ondje, a mi smo
nakon što smo ga ostavili mogli doći samo
do prozora. Znam da bi on milio prozore
kada bismo došli i smiješio nam se. Išli
smo svake subote i nedjelje“, ispričala je
Redžiba Halać o velikom saburu koji je
uvijek imala njena svekrva Sejda Halać,
za koju kaže da ima i veliko srce.
“ŽIVJETI SE MORA”
“Moram reći“, nadovezala se Redžiba
Halać, “da je svekrva dosta zapostavljena.
Mi smo još mladi, skupit ćemo se i pomo-
ći ćemo, ali niko nikada nije došao da je
obiđe, pita kako je i treba li joj nešto. Kao
da ta žena uopće ne živi. Naprimjer, moja
majka ima sina, ima nekog ko će joj biti
tu kada zatreba, a ona nema nikoga. Moj
sin radi od jutra do sutra i jedva sebi sti-
že. Njoj nema ko drva da doveze i iscije- kamoli ratne strahote, danas dobijaju sve, vlastitom priznanju, bila glavni podstrek
pa. Stvarno je sramota. Čak je i moj sin, a djeca, i generalno porodice boraca i palih da nastavi dalje – “Živjeti se mora.” Vra-
kao mašinski tehničar, dijete šehida, dugo boraca, pate. Mada se mi ne žalimo. Allah, tila se nakratko priči o životinjama, koje
bio na birou. O kćerki, koja je po zanima- dž.š., svima je propisao sudbinu i svako su joj ostale vrlo bitne u životu.
nju frizerka, da i ne govorim. Danas smo ima svoju nafaku. Samo da svekrvi Sejdi “Šta ću, živjeti se mora. Mada se ne
svi vezani za privatni sektor, trudimo se i pohizmetimo dok je živa, mi ostali se sna- žalim, hvala Allahu dž.š. na svemu. Na-
radimo. Najvažnije je da smo svi sretni u đemo”, dodala je supruga rahmetli Rifeta bavili su mi štake. Ne mogu puno hoda-
svojim poslovima, sa svojom korom hlje- Halaća uz napomenu da su se i one, kao ti, ali izađem napolje do kokoši. Imam
ba. Ni za koga od nas nije bilo mjesta u supruge, snalazile kako su znale i umjele. dvije-tri koke i moram oko njih. Uzela
javnom sektoru, dok neki, koji nisu vidjeli Hanuma Alijinica, za kraj našeg su- sam od komšije, rekoh daj da imam bilo
Bosnu i Hercegovinu do 1995. godine, a sreta, izrekla je rečenicu koja joj je, prema šta živo. Nikada nisam dopuštala samoj
sebi da pokleknem. Imam čak i mačku
koju hranim. Do prije nekoliko godina
“Halil, Rifet i Fikret nisu bili zajedno na liniji, bili su držala sam i koze, sve dok sam mogla mi-
razmaknuti oko dva kilometra. Sve se brzo desilo, u pola cati. Sinove i supruga mi ništa ne može
nadomjestiti, to je naravna stvar, ali ra-
sata svi su ubijeni na Ravnom Nabožiću. Znamo da je dom nekako sama sebi barem nakratko
Halila pogodio metak u čelo dok je Fikret ranjen i umro je skrenem misli s onoga što mi je sudbina
donijela. Išla sam i na Nabožić, kada god
tokom evakuacije za Zenicu. Razbila ga je detonacija. Rifet bude program u znak sjećanja na bitku
je ostao u rovu i njegove nekompletne skeletne ostatke za Nabožić, ali zbog starosti već nekoliko
godina ne mogu”, zaključuje Sejda Halać,
pronašli smo tek nekoliko godina nakon rata.” hanuma Alijinica. n
STAV 18/11/2022 39