Page 57 - STAV broj 153
P. 57
bošnjak u new yorku
Planeta Džidžikovac
Prolazimo,
sigurno i neizbježno
prolazimo
U neko od stabala znali smo se u jurnjavi zabiti sankama, pa se
Piše: i dan danas pipa mjesto gdje je nekada davno stršila ogromna
Nebojša čvoruga. Drugo neko stablo bilo je zaklon za vrijeme odsudnih borbi s
ŠERIĆ ŠOBA “adnanovcima”, susjednom rajom. Treće vraća sjećanje na takmičenje
u gađanju plastičnim praćkama kupljenim u Robnoj kući. Četvrto je
Veliki jablan, koji i dan danas sakrivalo pogled na komšinicu koja se presvlačila. Svako stablo na
stoji u središtu našeg dvorišta Džidžikovcu krije nešto, taj neki naš duboko prepleteni zajednički život
na Džidžikovcu, uvijek je bio
i ostao nepristupačan. Prkosi Malo dalje od jablana, neko je neka- dosta godina, a onda je otišla, baš kao i
svojom visinom. Njegove guste grane da davno, nakon što su se izgradile zgra- čika Asim i teta Ferida.
nisu dopuštale pentranje. Mnogi su po- de “profesorskog naselja”, posadio neku Najpopularnije od svih stabala bile
kušali, ali nisu daleko dogurali. Popeti se “japansku” jabuku, odnosno “jabučicu”, se breze ispred Jurišinog haustora, na ta-
i na prve grane bio je poduhvat. Njegova kako smo je zvali. Ko zna je li jabučica za- dašnjem broju 5. Popeti se na vrh breze
kora nije se mogla dubiti, grane nisu bile ista bila japanska?! Nije to bilo ni važno, bilo je herojstvo, ali je bilo izvodljivo. Za
ni za što. Za razliku od drugih stabala, ja- Važno je bilo da svake godine krajem au- najniže grane nije se bilo teško objesiti.
blan nam nije pridavao ama baš nikakvo gusta, nakon svih vrelina, kada se vratimo Ljuljali smo se na njima i pravili akro-
zadovoljstvo. s mora, jabučice sazriju. Kretala je tada bacije. Samo je pokojni Mladen Rajkov
prava pomama za njima. Mnogi nisu ni zvani Kese, nakon dugotrajnog nagova-
Jedne su se godine u “Bazaru” mogli čekali da sazriju, već bi ih onako nezrele ranja, mogao s klupe skočiti i uhvatiti se
kupiti mali okrugli “helikopteri” na po- grizli s teškim grimasama. za glavnu granu, što je bio događaj dana
tezanje – trgneš špagu što jače možeš, a koji bi izazivao ovacije. To nikom osim
helikopter odleti u visinu. Mnogi su po- Popeti se na jabučicu nije bilo jedno- njemu nije uspijevalo. Svi smo pokušavali,
kušali prebaciti jablan pa su helikopteri stavno. Ne zbog njene nepristupačnosti ali niko nije znao letjeti kao Kese. Trećeg
završili na visokim granama, osuđeni da tu nego zbog čika Asima, koji nije dao da se maja 1992. godine, prilikom granatiranju
provedu vječnost. Isto je bilo s “klik-kla- po drveću bilo ko penje. Kada bi njegova Džidžikovca, breze su pretrpjele ogromnu
kovima” koji su jedne godine ponovo ušli pažnja popustila, zalijetali bismo se i kao štetu, a jedna i direktan pogodak. Mnoge
u modu. Čak su i lopte koje su napucava- čopor majmuna navaljivali na sve što se grane bile su otkinute. Poslije, za vrijeme
ne u zrak završavale na granama i nikad moglo dohvatiti. One najbolje i najsoč- prve ratne zime, mnogo ih je odsječeno
nam se nisu vratile. Kad mu već nismo nije jabučice uvijek su bile na vrhu, tako za loženje. Sa svim tim granama nestao
mogli ništa, zabadali bismo u njega pi- da je trebalo vještine, a i hrabrosti, da se je dobar dio našeg djetinjstva. Kese, da
kada i noževe. dođe do dragocjenih plodova. Čika Asim je živ, ne bi se više imao za šta uhvatiti.
bi onda izletio napolje, a mi u trk. Nije U neko od stabala znali smo se u jur-
A onda bi na proljeće jablan odgovo- dopuštao da se lome grane, što su neki njavi zabiti sankama, pa se i dan danas
rio izbacujući pahuljaste sjemenke koje radili. Nekada bi kroz dim škije sjedeći pipa mjesto gdje je nekada davno strši-
su ulazile kroz prozore i tjerale ljude na na maloj šamarlici govorio: “Uberi, ube- la ogromna čvoruga. Drugo neko stablo
čišćenje kuća. U jesen bi lišće s jablana ri, ali ne lomi!” bilo je zaklon za vrijeme odsudnih borbi
opalo, parkaši bi ga skupljali, a mi smo s “adnanovcima”, susjednom rajom. Tre-
onda skakali na glavu u te gomile prije Zaganjala bi nas i njegova žena Fe- će vraća sjećanje na takmičenje u gađanju
nego bi nas otjerali. Dolazile bi i oluje s rida kad je čika Asim bio na poslu. Pri- plastičnim praćkama kupljenim u Rob-
jakom kišom, grane su se savijale do kraj- je negoli bi se počeli penjati, neko je noj kući. Četvrto je sakrivalo pogled na
njih granica. Zimi, kada bi pao veliki sni- uvijek odlazio da kroz prozor njihovog komšinicu koja se presvlačila. Svako sta-
jeg, slabe grane pucale bi pod njegovom podrumskog stana, s druge strane zgra- blo na Džidžikovcu krije nešto, taj neki
težinom i padale na stazu na kojoj smo de, provjeri gledaju li televiziju, jer su naš zajednički život duboko prepleten u
se sankali. A onda bi u proljeće sve pono- takve prilike bile najsigurnije za penja- dubokom korijenju. Ljudi i dalje dolaze
vo olistalo, povjetarac bi vrtio lišće. Ono nje. Čika Asim je ekran svog crno-bije- i odlaze, doseljavaju i odseljavaju, pri-
je šuštalo na sebi svojstven način, dajući log televizora bio prekrio žutom foli- vremeno ili zaposve. A drveće je još tu,
svima do znanja ko je tu najviši i najjači. jom, kaže, lakše je za oči. Njih dvoje su za neke nove klince, za njihove buduće
uživali u hladu jabučice. Ferida bi ispe- avanture i čvoruge. n
kla kahvu, a onda bi njih dvoje sjedili
i ćeifili satima. Jabučica je izgurala još
STAV 8/2/2018 57
