Page 66 - STAV broj 173
P. 66
STAJALIŠTA
Piše: prozorsko okno
Safet POZDER
Mi i naši strahovi
Nije lahko
gasuliti
mejit
I, eto, umrli je bio u gasulhani, desetak metara od sobe u kojoj
sam spavao. Bože Svemogući, šta da radim? Ako kažem
džematu da ne smijem gasuliti, svi će reći: “Pa, kakav je to
hodža?” Opet, ako budem gasulio, crknut ću od straha
Završio sam Gazijinu medresu, a sutra ima dženaza. Umro Munib, jedan sebi kako smireno i staloženo sam sve
onda i Fakultet islamskih nauka. od bližih novih komšija. Šta sad? obavio. Dženazu smo klanjali na Borov-
Sve me to, na neki način, obilje- nici. Bila je zima. Nisam siguran je li bilo
žilo kao budućeg hodžu. Nisam U Medresi su nas vodili u “Bakije” snijega, ali ću poslije zapamtiti da svaki
bježao od toga iako sam potajno maštao “na praksu”. Gledali smo kako se gasuli put kada klanjamo dženazu na Borovnici
o književnosti. Želio sam pisati romane. mejit. Tačnije, bilo je tu više mejitova. Sje- prati nas neko padanje, ili kiša ili snijeg.
ćam se da smo prošli pored djevojke koja
Međutim, želje su jedno, a stvarnost je ležala u otvorenom sanduku. Nekoliko Na dženazi je bilo dosta svijeta. Rah-
nešto sasvim drugo. Književnost je ostala umrlih bilo je prekriveno. U prostoriji u metli Munib bio je među omiljenijim
samo san – Medresa je kasnila par dana s kojoj se obavlja gasul u “Bakijama” bilo ljudima u čaršiji. Učili smo Jasin u kući,
dodjelom diploma, pa sam i ja zakasnio je potijesno, pa smo se nekako natiskali i kako je i običaj ovdje.
na upis na književnost, a, vala, i neka gledali kako gasali gasule nekog čovjeka
sam! – iako, evo, koristim svaku priliku bez jedne noge. Bilo je među nama, uče- Dan je prošao i navečer sam u kući
da pišem i ostavljam trag iza sebe. Došao nicima Medrese, i onih koji su se tom pri- ponovo bio sam. Mislio sam o umrlom.
sam u Prozor i zvanično postao hodža. likom onesvijestili. Ja sam ostao pribran Hoću li smjeti zaspati? Da li će mi, čim
do kraja, ali i još uvjereniji u svoj stav: zatvorim oči, doći na san? Bilo je već ka-
E sad, u cijeloj toj priči ima nešto što definitivno nikada neću kupati umrlog. sno, ali mi se nije spavalo. Šetkao sam po
mi je uvijek stvaralo neku vrstu nelago- kući i bio dosta nervozan. I onda, naj-
de. Naime, nikada mi nije bio problem da I, eto, umrli je bio u gasulhani, dese- ednom mrak. Nestalo je struje. Rukama
budem hodža. Naprotiv, časna je to uloga tak metara od sobe u kojoj sam spavao. sam klapao po stolu pa po komodi, valjda
u zajednici. Ipak, nešto mi je itekako bilo Bože Svemogući, šta da radim? Ako ka- tražeći svijeću, iako sam dobro znao da
problem. Nisam smio ni pomisliti na to žem džematu da ne smijem gasuliti, svi svijeće nema u kući. Zašto baš večeras
da ja nekada kupam umrlog. Sve mogu, će reći: “Pa, kakav je to hodža?” Opet, da nestane struje?
samo gasuliti mejit ne mogu. Tačnije, ne ako budem gasulio, crknut ću od straha.
smijem. Strah me i tačka. Nekoliko mje- Srećom, došla je brzo. Ne znam kad
seci prije mog dolaska u Prozor na bolji Moram. Nema mi druge. sam zaspao, ali znam da mi niko nije do-
svijet preselio mi je otac. Ja, naravno, ni- Ujutro dolazi moj sekretar, i on se zove lazio na san. Nije se desilo ništa.
sam smio ni blizu gasulhane. Munib, i govori da je vrijeme da idemo
u gasulhanu. On je sve pripremio. On će Poslije sam gasulio umrle s manje
Ali, kad nešto hoće da bude, ono i bude. mi i pomoći. straha. Iskreno, nikada mi nije svejed-
Nisam se havetno ni smjestio u Prozoru Ogasulili smo Muniba Zajmovića bez no ući u gasulhanu, ali uđem i gasulim.
i upoznao s džematom, kad mi javiše da ikakvih pometnji. Nisam vjerovao samom Uvijek se sjetim jednog starijeg kolege
koji je još u vrijeme komunizma došao
66 28/6/2018 STAV
