Page 59 - STAV broj 176
P. 59
STAJALIŠTA
KRIVO SRASTANJE
Ovo se samo nama može desiti
KAD ZABOLI
PROGUTANA HUJA
Dok ulazimo u Vogošću, otvaram torbu: moje knjige
Piše: namijenjene njoj, naše zajedničke fotografije i šta sve ne, sve je
Sadik Ibrahimović tu, ništa od toga nisam joj dao. Zaboravio sam, a i ona
Putujem u Sarajevo. A dosadno je sukobljavao s njim, a snažan poriv da ga Okrenem se i iza leđa mi stoji nepoznat
putovanje od Tuzle do Sarajeva. spucam u odvratnu njušku obuzdavao čovjek: onizak, prosijed, pogane lopov-
Autobusom naročito. Kreka, Hu- sam nebrojeno puta. Šumokradica je, vele, ske čehre. Ko je, šta je, pojma nemam,
sino, Živinice, Ðurđevik, Stupa- bio prije rata, sjekao i državne i privatne a on i dalje: “Zar me se ne sjećaš?! U
ri, pa uzbrdo, uz Karaulu, uskom, viju- šume, bio hapšen, osuđivan, premlaćivan, ratu smo bili zajedno! A, ovo ti je žena?!
gavom cestom kroz guste šumetine, kao pa došao rat, pa to pogano kokošarsko se- Izvini, baš sam nekulturan! Dobar dan,
kroz kakav tunel iz kojeg se izlazi povre- ljanče došlo na svoje, da... gospođo! Mašić, drago mi je”, prilazi
meno, pri prolasku kroz rijetka naselja, Vesni i drmusa joj ruku. Ona se kiselka-
a u potpunosti tek negdje oko Srednjeg. “Idemo, ljudi! Gotova je pauza”, pod- sto smješka, kurtoazno se predstavlja, a
Bude i pauza na putovanju autobusom od viknu kondukter i malo potom krenusmo meni, bezbeli, sve puče pred očima: huja
Tuzle ka Sarajevu. U godinama prije rata krivudavom cestom ka Sarajevu. U dva- mi buknu negdje iz potiljka.
u opskurnoj kafani “Mimoza”, desetak naest ću čekati Vesnu ispred Katedrale, ili
kilometara od Kladnja prema Olovu, a ona mene, ko zna; dugo se nismo vidjeli, “Idemo”, rekoh Vesni, a Mašić ostade
danas u Kladnju, u nekoj od pristojnijih predugo, cijela je vječnost prošla od našeg ili ode, ne znam, nisam se okrenuo. Šu-
kafana ili restorana na izlazu iz mjesta. zadnjeg susreta... u Tuzli, valjda, da, da, timo, koračamo Ferhadijom, izljepota se
Tuzli. Noć uoči njenog odlaska u Lon- dan, pa sve blista naokolo od snažne zlat-
Vozač zaustavlja autobus ispred jed- don poklonila mi je moj portret, akvarel ne svjetlosti, ali džabe ti sve – osjećam se
nog od restorana, a kondukter objavljuje je bio, ustvari, preslikala je jednu moju loše. Boli me ona progutana huja, a vidi to
petnaestominutnu pauzu. Putnici šutke morsku fotografiju, jako joj se dopala, ne i Vesna. Potom sjedimo u nekom kafiću.
izlaze van. Izlazim i ja, istežem ukoče- znam zbog čega, sjedim ispod nekog hlad- Mučna šutnja. Svjesni smo da je susret
na leđa, ulazim u restoran, pa kao stari, njaka, krupni, plavi grozdovi vise mi nad upropašten i da od ugodnog razgovora
iskusni putnik odmah u toalet. Vidim, glavom i čitam Slobodnu Dalmaciju. Eto, neće biti ništa. Vesna me netremice gle-
čist, uredan, hlorisan. Dobro je, čist to- takav je bio taj moj portret, izgubio sam da, osmjehuje se i, na koncu, gotovo kroz
alet ogledalo je svake kafane. Sjedam za ga odavno, vjerovatno kad smo se selili, a grohotan smijeh reče: “Ovo se samo nama
sto u uglu, pokraj blistavo čistog prozora, svako malo smo se selili. Nejse. A čuli smo može desiti.” Klimam glavom, znam da
ispijam gutljaj kahve, dobra je, gledam u se nedavno, nakon višegodišnje obostra- je tako i, premda se progutana huja ušan-
okolna brda, isparavaju se od silne vlage, ne šutnje. I složili se kako bi bilo lijepo čila u stomaku i jako me boli, od muke
a sivo, olovno nebo spustilo se na njih, na da se vidimo i ispričamo. Često, reče mi se i ja nasmijah.
vrhove borova, omorika, jelika, čega li tokom razgovora, poslom dolazi u Sara-
već, stoji, ne miče to nisko sivo nebo, ra- jevo, pa taj susret ugovorismo za danas. Dva sata kasnije, već sam u autobusu.
zvuklo se, lijeno poleglo po brdima, pa se Dok ulazimo u Vogošću, otvaram torbu:
visovi, poklopljeni teškom magluštinom, Stojim ispred Katedrale, koji je mi- moje knjige namijenjene njoj, naše za-
tek gdjegdje daju nazrijeti. nut do dvanaest, Vesna izlazi iz Štrosma- jedničke fotografije i šta sve ne, sve je tu,
jerove, smije se i, koliko vidim, godine je ništa od toga nisam joj dao. Zaboravio
Ovakvih magluština, sjetih se, bilo je nisu mnogo promijenile: ista vitka, gra- sam, a i ona. Izvlačim iz torbe onu mor-
i na Majevici kad je bio rat, a i ja u tom ciozna linija, ista tamnosmeđa kosa, iste sku fotografiju snimljenu u Dubrovniku.
ratu, naoružan prastarom PAP-ovkom, sa krasne, krupne smeđe oči, isti dobro mi Gledam u fotografiju, spokoj i sreća iz-
šakom metaka u džepu, šćućuren, ovako poznati osmijeh. Divna žena. U dvojbi bijaju iz nje, i shvatih zašto je Vesna, iz-
krakat, u tijesnom rovu, pod kišom gra- sam da li da je zagrlim ili samo pružim među toliko drugih, izabrala baš nju moj
nata, u dubokoj šumi, u istoj ovakvoj ma- ruku, ona širi ruke, nema takvih dilema, portret da naslika. Tuga me preplavi, od
gli ili još gušćoj, čini mi se. I, ko bi znao i sva ozarena progovara: “Bože, je li ovo potiljka do nožnih palaca prosu se kroz
zbog čega (ubrzo će mi se obejaniti zbog zaista moguće?” mene. Ne znam kako umne glave nazivaju
čega), sjetih se i Mašića, komandira čete: takvo osjećanje, ali kad fotografija pred
arogantnog, osornog, odvratne face i istog “Ama jesi li to ti, čovječe”, reče u moji očima zamagli i razli se u nejasne
takvog ponašanja. Često sam se verbalno istom trenu neko tik iza mojih leđa, a konture, meni bi sve kristalno jasno. n
sve me teškom rukom klepa po ramenu.
STAV 19/7/2018 59
