Page 53 - STAV broj 196
P. 53

ZDRAVO, BOSNO, STIŽEM IZ SARAJEVA

Ratni putopisi (7)

O VAHIDU I KISMETU
Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam
u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim
rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika,
s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko
Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni
ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju
žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i
godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni
su dio naše historije

                                Piše:           – pomiče se ka njegovom sjedištu neka mla-      šuplje. Izujem ih ispod basamaka, popnemo
                                Abdulah SIDRAN  da ženska, ne vidim joj lice. Može još ući      se gore, pogledam za sobom – sve mi ostali
                                                i gospođa Sabija, samo valja biti oprezan       tragovi nogu, mokre čarape, jebeš ga. Pri-
Sada razabirem: kod čuvenog Švabe,              s desnim vratima. Upoznajemo se, u mra-         sjede mi onaj sok, otrpim nekako, i odlu-
          na IKM-u (isturenom komandnom         ku, čujem ime Vahid, ne čujem prezime, a        čim da prekinem.” A ni po čemu Vahid nije
          mjestu), među ostalima koji mole      za žensku shvatim da je Vahidova rodica,        seljak, to je u njegovome pripovjedačkom
          za pomoć – u nafti, ja u čemu dru-    treba u Pazarić da obiđe sestru.                talentu naprosto stilska figura, humorni
 gome!? – bijahu tri bosanska vojnika opa-                                                      detalj koji naznačava superioran karakter.
 snoga izgleda, a jedan od njih, s crvenom          Krećemo, put Igmana. – Koliko ću još        Ogadili mu se Čengići. Ne žali što je u rat
 francuzicom na glavi, govorio je sa Šva-       puta napominjati čitaocu da se vozila po        ušao tako kako je ušao. Ponosi se svojim
 bom polušapatom, jedva da se išta moglo        slobodnoj Bosni kreću uglavnom noću, da         Kukavičanima, dobro se tuku, oko Goražda.
 razumjeti. Plavokos vojnik, do mene, ne        se sačekuje noć ili magla kako bi se što bez-   Mnogo ih je izginulo, ali se tuku, i ne misle
 htjede da odgovori ni na pitanje odakle        bjednije prošle dionice – uvijek je to komad    stati dok Romaniju ne oslobode.
 su. Čudim se: ako je riječ o diverzant-        puta dug 200, 300, 400 metara. – Po kojima
 skoj grupi, koja ide u važnu i opasnu ak-      tuku četničkoustaška bratska oruđa? Putevi          Vozi lahko, pjevajući – kad ne priča. Pri-
 ciju – kako je moguće da nemaju nafte,         su šumski, austrougarski. Rijetka mjesta na     čajući, kad ne pjeva. (Prisjećam se jednog
 ili papir-komandu po kojoj bi im se nafta      kojima je moguć mimohod. Sve motorizova-        Andrićevog zapisa iz Znakova pored puta,
 morala dati? Zašto za njih ne interveniše      no, što se ovih mjeseci kreće tim putevima,     gdje tvrdi – i po mome iskustvu apsolutno
 neko iz Sarajeva? Ima ih dvadesetak, svi       stajat će mrtvo i besposleno čim se uhvati      tačno – kako je najbrži put da upoznamo ka-
 djeluju kao žestoki, zajebani borci. Ako se    blato i zapada prvi snijeg.                     rakter nekog čovjeka, sjediti do njega pola
 ne radi o diverzantskoj grupi, nego o ekipi                                                    sahata dok vozi auto.)
 koja dobro poznaje teren i za potrebe Ar-          U kabini traje Vahidov monolog. Ima
 mije RBiH prevozi važan materijal, tamo        priču, ima stav, ima humor. Sasvim urijetko,        Upali farove da nam bolje pokaže kritičnu
 gdje treba – pitanja svejedno ostaju ista.     upadam s ponekim pitanjcem. (Prava je šteta     dionicu, tu PAM i PAT ne prestaju da rade.
 Vidim, a šutim – jer uzdam se u Švabinu        što ovu dionicu putopisa ne piše bosanski       Halal ti vjera, Vahide. A pred kamion stao,
 promićurnost – da se ovdje mogu jednim         patriot Marko Vešović, to je njegov “štof”      prilazi kabini, nudi flašu da iz nje potegne-
 potezom obaviti dva posla: ako pjesniko-       i tu fale njegove spisateljske “makaze”.)       mo – nekakav čovjek u civilu. Sav se trese.
 va ekipa dobije potrebnu naftu, ukrca se       Helem, Vahid je makaš, iz sela Kukavice,
 u kamion s ovim tajnovitim momcima – u         kod Rogatice, stanovnik Goražda, sad radi           Šta je bilo?
 jednom je kanisteru nafte riješen i njihov     “logistiku”. Došao je iz Njemačke, dovukao          On dolazi iz suprotnoga smjera. Prošao
 i naš problem. Ako kadgod, u miru, zaak-       kamion, nije profesionalni vozač, u “onoj”      je zajebano mjesto, pucalo je po karoseriji,
 šamlučim sa Švabom, saznat ću istinu. Za       vojsci bio vojni policajac, ima neke saobra-    živ je i zdrav i sretan. To što sada drhti jeste
 sada, znam da se ukrcavam u kabinu, kod        ćajne papire. Pjevao narodnjake. Prvi glas      onaj strah sa zadrškom, naknadna fiziološ-
 vozača – to je onaj sa crvenom beretkom        Podrinja, 1974. Hanka Paldum ga zvala u         ka reakcija. “Hajd’ živjeli!” “Hajd’ živio!”
                                                Sarajevo da pravi karijeru. Došao u Sara-
                                                jevo – ali se Hanki nije javljao. “Da sam je    “Sretno!” “Sretno!”
                                                sreo onako, ne bi mi mrsko, al’ da je tra-          Sasvim je čudno to što ne osjećamo ni-
                                                žim – neću.” “Čudo nisi ostao u Sarajevu?”
                                                “Ostao bih ja, al’ nisam htio da se ženim.      kakva straha. Valjda je u našeg čovjeka – i
                                                Koju god sam curu imao, vodi me materi          kada nije religijski odgojen – duboko usa-
                                                – da me ko biva upozna. Kod jedne – ima-        đena vjera u kismet, sudbinu. Ako se u nju
                                                la gore kuću, više Čaršije, a draga mi bila,    vjeruje, strah biva izlišan. A vjerovati u ki-
                                                možda bih se i oženio – krenem na to upo-       smet – nije li to opet temeljni osnov cjelo-
                                                znavanje. A u nas su ti, seljaka, cipele vazda  kupnog vjerovanja, i vjere, i kada se ne pri-
                                                                                                državamo njenih zadatih propisa i pravila?
                                                                                                Nisu li – u tome smislu, i na taj način – Sa-
                                                                                                rajlije najreligiozniji ljudi na svijetu?  n

                                                                                                SSTTAAVV269//1121/2018 53
   48   49   50   51   52   53   54   55   56   57   58