Page 73 - STAV broj 196

Režiser dokazuje da rat na ovim prostorima još nije završen, čak ni Režiser i scenarist: Nebojša Slijepčević;
za generacije koje su rođene nakon prestanka pucanja, granatiranja montažer: Tomislav Stojanović; snimatelji:
i doslovnog ubijanja. Jer se u ovoj dvanaestogodišnjoj djevojčici Nebojša Slijepčević, Bojan Mrđenović, Iva
zabrinutog izraza lica mogu prepoznati svi koji su se nekad osjećali Kraljević; producentica: Vanja Jambrović;
neugodno zato što su manjina, koji su barem jednom u životu bili izvršni producenti: Tibor Keser, Rea Raj-
suočeni s riječima: “Ninu na vrbe” čić; produkcija: Restart; godina premijere:
2018; trajanje: 72 min.

djecom?”, što samo potvrđuje nespremnost klupama – ispunjena brutalnim naciona- dalje ignorira. Srbenka se ne bavi odnosom
ovdašnjih naroda da prihvate i stradanja lističkim uvredama. Hrvatske prema ubistvu Aleksandre Zec,
drugih u proteklim ratovima. već je to ostvarenje o dvanaestogodišnjoj
Efektnost u prenošenju ideje Slijep- Riječanki Nini, koja se u današnjoj Hr-
Sasvim neočekivano za autora, na pro- čević pojačava tako što fokus kamere sa vatskoj, toliko godina poslije rata, i dalje
bama predstave nastaje cijeli film, jer se scene prebacuje na bolna lica onih izvan stidi i plaši biti Srpkinja. Rođena 2001.
od četiri riječke djevojčice koje igraju u nje, dok, naprimjer svjedoče potresnom godine, ona u filmu kaže da zna dan kada
predstavi, a koje sada imaju jednak broj zarobljavanju i mučenju porodice Zec, što, je spoznala da je Srpkinja te da je plakala
godina kao i ubijena Aleksandra, izdvoji s jedne strane, razbija prepreku između i pokušavala dokazati da to nije.
Srpkinja Nina, čija unutrašnja psihološ- pasivne publike i aktivnih glumaca, a s Na koncu, ovo je dokumentarac o
ka napetost konstantno raste tokom in- druge briše granicu koja razdvaja stvar- osjećajima djece srpske nacionalnosti
tenziviranja proba. Ona je predstavnik nost i teatar. Time on jedan tragičan do- koja danas odrastaju u Hrvatskoj, suo-
novih generacija koje se rađaju na tlu gađaj iz stvarnosti analizira kroz njegovo čena s pokušajem nametanja kolektivne
zemalja bivše Jugoslavije, a koje, kao re- oživljavanje na sceni i uz pomoć jezika krivnje, ne samo cijeloj jednoj naciji već
zultat neizdržive nacionalne netrpeljivosti teatra pokreće obračunavanje s potisnu- i njenim budućim potomcima. Sjedinje-
i sebičnosti, bivaju primorane odrastati tom ratnom prošlošću. njem Aleksandre koja je ubijena tjelesno
u prostoru mržnje i s okusom osušene i Nine koju društvo ubija psihološki i du-
krvi u zraku. Takav prostor režiser gradi Dok se, dakle, Frljićeva predstava bavi hovno, a uz pomoć teatarskih proba kao
kroz intimne i iskrene razgovore s osta- konkretnim slučajem i samim činom ubi- svojevrsne psihoterapije, režiser zapravo
lim glumcima koji, također, iznose vla- stva Aleksandre Zec i njene porodice, te dokazuje da rat na ovim prostorima još
stita neugodna iskustva iz života – tokom se na taj način suočava s prošlošću, ovaj nije završen, čak ni za generacije koje su
odrastanja, mladosti i boravka u školskim dokumentarac sukobljava se s hrvatskom rođene nakon prestanka pucanja, grana-
sadašnjošću, u kojoj se spomenuti zločin i
tiranja, doslovnog ubijanja. Jer se u ovoj
Nebojša Slijepčević dvanaestogodišnjoj djevojčici zabrinutog
izraza lica mogu prepoznati svi koji su
se nekad osjećali neugodno zato što su
manjina, koji su barem jednom u životu
bili suočeni s riječima: “Ninu na vrbe.”
Dok ostatak ekipe predstave suoča-
vanje s jednom kolektivnom nepravdom
okončava na sceni, Nina to teško breme
u ličnom obliku nastavlja nositi i nakon
spuštanja zavjese, što režiser definira u
posljednjem kadru, u kojem ova cen-
tralna protagonistkinja napušta prostore
pozorišta i s ruksakom na leđima odlazi
niz ulicu. n

STAV 6/12/2018 73