Page 34 - STAV broj 145

politika

Musići iz prijedorskog Čarakova

Protjerani iz
Prijedora, preživjeli
masakr u Ahmićima
“Odavde me mogu ponijeti samo na tabutu. Neka narod ne
Piše: Sudbin MUSIĆ sluša gluposti političara. Ovi što misle da će im neko servirati
državu neka se ne varaju. Za državu se moramo svi boriti.
Prijedorske mjesne zajednice Svojim kućama se vratite pa ćete vidjeti sreće i rahatluka”
Čarakovo i Gomjenicu povezuje
most u Žegeru nezvanično nazvan Rahim je, kao i svi Bošnjaci, dobio ot- dušu. “Moj brat Faruk preživio je masakr
mostom bratstva i jedinstva. Podi- kaz u firmi koja danas više i ne postoji. u hali ‘trici’ u Keratermu 24. jula 1992.
gnut je ‘80-tih godina prošlog stoljeća kao Izolovani od ostatka bošnjačkog stanov- godine, a onda su ga ujutro prozvali da
rezultat višedecenijske želje i bezrezervnog ništva, mjesecima su nijemo i bespomoć- tovari leševe ubijenih na nekakav kamion
zalaganja mještana Čarakova, čija se zemlja no posmatrali paljevinu bošnjačkih kuća na koji su na kraju njega popeli živa. Još
prostirala i na desnoj obali rijeke Sane. u daljini. Sve do masakra u Čarakovu. ga nikada nismo pronašli”, govori nam
Na istom je mjestu, do ukidanja uskotrač- Svakodnevni upadi srpske vojske i mal- Rahim. Kaže da su tih dana stalno, od
ne pruge, stajao željeznički most kojeg je tretiranja postajali su neizdrživi. Ulicom muke, priželjkivali da se i s njima konač-
odnijelo vrijeme, a njegove ostatke zim- ka mostu bratstva i jedinstva odvođeni su no nešto desi, samo da psihički pritisak i
ska bujica. Izmučeni prijevozom ljetine, ljudi. Rijetki su se vraćali živi. Iz nekih svakodnevne torture konačno prestanu.
‘60-tih godina članovi porodica Hodžić, razloga, prvih mjeseci bili su pošteđeni “Nismo više mogli izdržati strah za našu
Karupović i Musić odlučili su da svojoj progona. Međutim, svakodnevna sazna- djecu. Odlučili smo krenuti sami, pa šta
muci stanu ukraj. Prijevoz ljetine s desne nja o sudbinama dragih lica razarala su nam Bog dragi da”, priča nam Rahim.
na lijevu obalu dirigirala je rijeka Sana.
Tokom kišnih godina sve bi se pretvaralo
u golgotu. Nove bošnjačke kuće u Gomje-
nici počele su se nizati duž plodnih ora-
nica, u kućama se rađala djeca. Negdje
krajem ‘80-tih, rahmetli Huse Ganić na-
govarao je mještane da grade i mesdžid.
Veza s Čarakovom ostala je neraskidiva.
Otud i želja za ćuprijom na Sani.

MUKE BEZ KRAJA

U Ulici VI krajiške brigade u Gomje-
nici danas žive potomci Mumina Musića.
Prva od nekoliko kuća Muminovih sinova,
podignutih u nizu kuća je njegovog sina
Rahima i snahe Feride. Do 1992. godine
Rahim i Ferida stekli su petero djece i do-
maćinski uređeno imanje. Rahim, omiljeni
šaljivdžija prijedorskog GIK “Mrakovica”,
radio bi i prekovremeno da osigura poro-
dici što ugodniji život. Ferida se brinula o
djeci. Prerana smrt kćerke Jasminke, dje-
vojke kojoj su se spremali svatovi, bio im je
najveći udarac u životu. “Tada smo mislili
da nam je to najveće iskušenje od Boga”,
priča nam Ferida. A onda je došao rat.

34 14/12/2017 STAV