Page 35 - STAV broj 145
P. 35
Gradnja mosta Čarakovo u sretna vremena
bratstva i jedinstva
Svi iz mahale su se spakirali i otišli RANA IZ AHMIĆA redovima Armije BiH. “A vidi danas! Na-
ispred prijedorske dvorane “Mladost”, rod ne zna cijeniti koru kruha. Svi nešto
jedne od lokacija s koje su deportirani pre- Ujutro, u zoru kada se narod pripremao nezadovoljni. Svoje borce ponižavamo”,
ostali Bošnjaci iz uže gradske zone Prije- za sabaha u džamiji u neposrednoj blizini ogorčeno će Ferida. Odmah po oslobođe-
dora. “Tu noć smo zažalili što smo uopće njihovog stana, odjednom je zapucalo. “Mi nju, Rahim se s borcima Armije BiH pre-
otišli. Omladinu su nam tukli cijelu noć. smo strčali niz stepenice i čekali. Nakon bacio u Ključ. Za njim je došla i Ferida.
Mislili smo da će nas sve pobiti”, sjeća se pola sata, odlučili smo da pretrčimo put, Smjestit će se u naselje Zdena u napušte-
Ferida. Sutradan su se vratili svojim ku- da se pridružimo grupi ljudi, a onda da se nu srpsku kuću. “Ja sam samo molila Boga
ćama, opljačkani i pretučeni. A onda im fatamo potoka i bježimo uz selo. Tako smo da se vratim na svoje. Tuđe je tuđe i čuva-
je jedan od komšija Srba izišao u susret i učinili. Za nama je osula paljba.” U jed- la sam tu tuđu kuću kao svoju. Čak sam i
i organizirao preko svojih poznanika da nom trenutku, priča nam Rahim, osjetio 1998. godine dočekala vlasnicu i ugostila
uđu u konvoj za eventualni spas. Nakon je jaku bol u gornjem dijelu leđa i vratu. je. Rekla joj da znam šta je to kućiti se pa
deportacije preko Banje Luke, Sken- “Oko mene je narod vrištao. Jedna curica izgubiti i da samo čekamo trenutak da se
der-Vakufa i Vlašića, porodica Musić se je teško ranjena u butinu. Jedna žena leži vratimo na svoje.” Rahim i Ferida Musić
26. septembra smjestila u fiskulturnu salu mrtva. Sakrili smo se i čekali. Mislio sam svjedočili su u Tribunalu u Hagu u proce-
stare travničke gimnazije. “Odnekud se da ću iskrvariti skroz i da sam gotov.” Na su protiv Darija Kordića i ostalih osuđe-
pojavio nama do tada potpuno nepoznat grupu civila u bijegu u kojoj su bili Rahim nih za masakr počinjen u Ahmićima. Od
čovjek. Saopćio nam je da je našu kćerku i Ferida pucano je protuavionskim oružjem 2000. ponovo žive u svojoj kući.
Fadilu i unuku Jasminu smjestio kod sebe u pokretu. Metak se odbio od stablo i teško “Vratili smo se u ruševinu. Moja je kuća
i supruge u staru čaršiju u Vitezu, te da ranio Rahima u plećku i vrat. “Pritisnula jedina bila spaljena u ovoj ulici. Sva sreća
je i nama našao smještaj, da se ne brine- sam mu ranu i čekala. Ahmići ispod nas pa je jedan dio ostao čitav i pod pločom.
mo. Bio je to Ahmed Kalčo, jedna dobra su gorjeli. Pitala sam se: Bože, dokle ćemo A ja ti onda ubacim neka polovna vrata i
duša iz Viteza.” više ovako!? Bila sam na izmaku snage od prozor, omalterišem tu sobu, prekrečim
umora, gladi, tuge...”, priča nam Ferida. kako sam mogao i smjestim se. U ostalim
Porodica Rahima Musića, nakon stra- komšijskim kućama živjeli su izbjegli Srbi.
hota preživjelih u Prijedoru, konačno je Negdje u poslijepodnevnim satima, uz Dok se nisu vratili ostali rođaci i komši-
smještena u improvizirani stan namije- pomoć vojnika UNPROFOR-a, Rahim je je, bilo je svega”, priča Rahim. Žali se na
njen školskom osoblju u staroj školi u selu s još sedmero ranjenih civila prebačen u mala primanja, tanku penziju, omladinu
Ahmići. “Taj narod nas je tamo tako lijepo Travnik. Za njim se kasnije uputila i Feri- bez posla. Rana iz Ahmića i dalje boli.
primio, tako da sam se ubrzo navikla kao da. Masakrom u Ahmićima započet će nova Oboje su s pažnjom pratili presude Rat-
da sam u svojoj kući i mahali. Pomagali su agonija ove porodice. “Ja sam u Zenici, u ku Mladiću i “šestorci”. “Presretni smo”,
nas kako su znali i umjeli. Svaki dan mi izbjegličkom kampu GP ‘Bosna’, imala ro- kaže nam Rahim. “Presuda Prliću i ostali-
je neka od žena nešto donosila. Obilazili ditelje. Dok sam bila u Ahmićima, mogla ma došla nam je kao olakšanje nakon pre-
su nas i pazili. Ona jadna Mirsadovica mi sam i njima pomoći. Muka je to velika kad sude Mladiću jer je oslobođen krivnje za
je donosila mlijeko, siro, kajmak... Dan čovjek izgubi toplinu svoje kuće i ostane genocid u Prijedoru.” Ferida je kivna na
prije nego što će nas napasti donijela mi bez igdje ičega. Iskupim tako svega dok sam sve koji neće da se vrate svojim kućama.
surutke da zamijesim pogaču. I eto, ubi- bila u Ahmićima pa odnesem i roditeljima Na rastanku nam kaže da živa više nika-
še i nju!”, govori nam Ferida. Dan pri- štogod da im olakšam. U Ahmićima barem da neće napustiti svoju kuću. “Odavde me
je napada na Ahmiće, priča nam Rahim, nismo bili gladni. Cijelu narednu godinu mogu ponijeti samo na tabutu. Neka narod
hrvatski humanitarci dopremili su im dana nakon masakra smo gladovali. Patili ne sluša gluposti političara. Ovi što misle
pomoć. “Pomoć se dijelila u školi u ko- smo se samo tako. Ahmićane i njihovu do- da će im neko servirati državu neka se ne
joj smo živjeli, u prostorijama i školskom brotu nikada nećemo zaboraviti.” varaju. Za državu se moramo svi boriti.
dvorištu. Narod je dolazio. Ja sam dobio i Svojim kućama se vratite pa ćete vidjeti
nešto drva. Narod raspoložen. Ništa nije Rahim dodaje da je po devet puta mje- sreće i rahatluka.” n
ukazivalo na to što će se desiti sutradan.” sečno znao pješice otići iz Ovčareva, gdje
su se smjestili, pa do Zenice, i to za malo
kruha. Starija djeca su se odmah pridružila
STAV 14/12/2017 35
