Page 65 - STAV broj 145

moraš krenuti.” Nema se vremena za historiju, ceste me je otpratio do autoputa. Jacksoville je izgledao nekako cr-
čekaju, dragi gospodine Živalj. no-bijelo kao u stripovima o superherojima, groteskni prizor
zombijevskog grada obasjanog stravičnim neonima. Vozio
Sjedam u auto i propadam u bezdan. Kombi, automa- sam mostom gledajući zbunjeno u bolnicu u kojoj sam prije
tik, drugi kontinent. Što mi je ovo trebalo? Počinje padati dva mjeseca gledao kako roditelji mlade žene čekaju da im
neka sitna kiša, auta jure cestama. Džematlije mi mašu, a isključe kćerku s aparata. Pritisnuo sam po gasu.
ja učim, učim, učim... Nekako idem, izlazim na autoput, ali
na vijugavom mostu “Sunshine Skyway”, koji je dug više Treba mi desetak sati, da idem easy, što rekao S. Ceste
od šest kilometara, auta jure kao u košnici i u svemu tome su relativno puste i izmaglice vijugaju pored zaprljanih
ne primjećujem da je kiša prestala i da je duga napravila bankina, ali opet policijske rotacije iza zaustavljenih kola
most nad mostom. svakih dvadesetak milja. Pjevam da zadržim usredsređe-
nost. Brzo sam u Georgiji, a kad je sunce izašlo, i u South
Kada sam sišao s mosta u ravnicu, bilo je nekako lakše. Carolini. U ovim predjelima ima raznovrsne divljači, ra-
Navigacija je govorila put i sada se uvjeravam da je veće znobojna krzna leže pored ceste. Samo da mi ne izleti ka-
auto nekako lakše voziti nego malo. Ali, onda uviđam da kav crni jelen, mada pri ovoj brzini ni lisica, ni dabar, ni
neću moći voziti skroz do North Caroline, uhvatit će me rakun nisu bezopasni.
mrak, a po mraku nije džaiz putovati ni u svojoj a kamoli u
tuđoj zemlji. Opet pošaljem poruku Šehi: “Imaš li, bolan, Prolaze sati, cesta se troši kao vrijeme, kao život. Sti-
koga na Flordi da noćim?” Brzo odgovora: “Imam, Seni- žem s hajrom poslije podne. Djeca se obradovala autu. Pi-
ju, kćerku nane Fate Orlović.” Senija me zove. “U Atlanti jem sa ženom kahvu i prepričavam put. Naredna tri dana
sam, izvini, molim te, ali svrati u Jacksonville kod S., sad hiberniram.
ću ga zvati da te nazove.” I čovjek me zove. “Nema proble-
ma, tu sam.” Šalje mi adresu. Na vijestima uhapšen neki serijski ubica u Tampi,
Howele Donaldsnon, ubio je četiri osobe.
Sad je lakše, sad mogu malo i da razgledam. Farme,
krda, zalazak sunca u jezerima. “Šta je to bilo?”, pita žena.
“Ma nahvatali nekog levata crnca u Tampi. Kažu pobio
U Jacksonville sam stigao oko osam. Malo sam se bio neke ljude”, velim umoran.
izgubio, najgore je što se nema gdje stati da se razmisli i A Nura, koja je već počela snimati razgovore, zabrinuto
obave konsultacije s navigacijom. Grad je bio prilično pust. mi šapuće: “Dobro si, babo, došao, mogli su te uhapsiti.”n
Sada u domovima preslažu današnju kupovinu, prispaja-
ju plazme, računare i mobitele. Stižem u tihu i usku uli-
cu i zovem domaćina da izađe pred mene. Evo ga, veseo
neki tip, zove se isto kao i S. iz Tampe (čiju poruku upravo
čitam: “Efendija, sokole, brinem se, ne javljaš se...”). Kuća
je lijepa, kuhinja prostrana s velikim, luksuznim šankom.
Unutra sjedi naša nana, majka od S., i poluzainteresirano
prati naše vijesti.

Umoran sam, ali red je da se malo porazgovara. S. je po-
duzetan tip, ima velike planove i ovdje i u Bosni. Namje-
rava ovu kuću prodati i već je kupio drugu u luksuznom
kvartu kraj plaže koji je tek u izgradnji. To mu ne odgovo-
ra majci jer je predviđeno da bude na spratu.

“Zašto?”, pitam je.
“Ðe će me, bolan, nebu pod oblake”, odgovara nana žustro.
“Ali, to je prvi sprat...”
“Bojim se basamaka”, odmahuje gnjevno rukom.
Ali S. i za to ima rješenje. Specijalnu stolicu koja će je
izvlačiti uz stepenice i spuštati niz njih. Kako joj on poka-
zuje tu stolicu na mobitelu, njeno lice poprima izraz najveće
uvrede: da ona sjeda na tu stolicu i ide gore-dolje! “Sine,
ti sjedi, a mene samo mrtvu možete posaditi na to.” Njena
sklonost ka dramatiziranju sada već postaje notorna. Ja sam
tada izvalio onu šalu: “Nisam majku mjesec dana niz basa-
make gurnuo”, što je samo pogoršalo situaciju, pa je nana
počela da uzdiše i evocira slučaj nekog čovjeka iz Podri-
nja koji je to stvarno i uradio, pa ga je poslije zgazilo auto.
“Eh, kad bi mene moji i trećinu pazili k’o što ja tebe
pazim”, smije se S. i grli je. Njemu su, također, otac i brat
ubijeni u Srebrenici. Jedan mu je, opet, brat prije rata oti-
šao u Rusiju, ondje se oženio i skrasio u Sankt Petersburgu.
Danas je jedan Amerikanac, drugi Rus. Ljetos su se našli u
Bosni, odakle su otišli na neko ljetovanje, gdje im je polici-
ja, nakon kontrole pasoša, dobacila: “Kakva ste vi mafija?”
Ustao sam u 4:00. Supruga od S., koja je radila dru-
gu, napravila je kahvu. Izvinjavam se na zahmetu. S. me

STAV 14/12/2017 65