Page 71 - STAV broj 145
P. 71
i putovao u daleka sela španska, pa makar i u snu? Naravno, Na svoj način, negdašnja siromašna
ŽIVOT JE SAN, kao što kaže Pedro Calderon de la Barca iskustva dalekog svijeta u našem
u svojoj nedosegnutoj drami, a španska sela jesu španska jeziku pridodala su im mnogo srodnika
sela iako se radnja ove drame zbiva u Poljskoj... (JEST, AL’ U TUNGUZIJI, govorahu
nekad autoritativno svoju nevjericu
I, eto zanimljive koincidencije i jedinog istinskog si- nepouzdanom pričaocu, što, naravno,
nonima: riječ Banjaluka (kao što mi je objašnjavao stari časne Tunguze u njihovoj postojbini
prijatelj – polonist, a priča je kompleksnija nego što bi se nimalo nije uznemiravalo; JEST, AL’
na ovom prostoru moglo iskazati) u poljskom govoru po- U LIMBOURGU MJESECU KAD SE
drazumijeva nešto strašno daleko, polumitsko, neposto- MAJMUNI ŠIŠAJU, ovo je već bila
jeće, nešto u što je teško povjerovati kao i u španska sela. ubitačna uzrečica koja je morala svakog
NE PRIČAJ MI ŠPANSKA SELA, zamislite da kaže neki mitomana natjerati na priznanje i
naš čovo Poljaku. NE PRIČAJ MI BANJALUKE, odgova- pokajanje, a kako se u njoj lijepi i nekad
ra mu Poljak. Šta bi na to sve rekao čovjek iz zemlje Don glasoviti grad Limbourg pretvorio u
Quijotea i Sancha, tek treba provjeriti. mjesec, to je već sasvim druga stvar)
U svakom slučaju, ljudi su se na planeti počeli upozna- I, zaista, još vidim kako nevidljivi Federico svira ne-
vati upravo kroz nevjericu (koji li je poljski bivši vojnik, vidljivu gitaru, a masline svojim pokretima oblikuju can-
iz vojske Ludwiga Badenskog možda, pričao o čudesnom te jondo. Duboki pjev odzvanja u dušama svih koji su bili
gradu Banjaluci, kojeg je ta vojska spalila i koji se potom u tom selu.
na feniksovski način preobrazio u princezu iz 1001 noći, ko Ne znam kako se zove selo. Znam da je nedaleko odatle
li je samo po banjalučkim ćoškovima pokušavao ispričati Fuentevaqueros, gdje se Federico rodio, a nije daleko ni
priču o nevjerovatnom gradu Limbourgu?) i ta nevjerica Viznar, u kojem je tridesetak godina kasnije ubijen.
ostala je u jeziku iako se svi osjećamo kao u jednom veli- Gdje su sad one masline u bisagama koje je nosio na
kom selu (neki su seljaci, doduše, izuzetno bogati, a drugi putu za Cordobu?
se upinju da zarade za narodni hljeb, kako se danas naziva Moj cinični sagovornik i ja smo potom neko vrijeme
lažni crni kruh). šutjeli.
Tako je nastao i minijaturni pripovjedački zapis Hipo-
Nije li ovo još jedan dokaz da jezik pamti sva naša iskustva, teza o tunguskoj tajni:
sve naše nedoumice, dobročinstva, podvale i kompromise. Bačen od vjerolomnih vjetrenjača u zvijezde, Don Quijote
je, poplašivši psa, labuda, medvjeda, bika, maslinu i ostale do-
Pokušavam objasniti sebi zašto u kolokvijalnom govo- maće životinje španskih sela, pao u Tunguziju. Stravičnu ek-
ru ne postoji rečenica: JEST, AL’ NA SATURNU, ili bar: sploziju koja se pritom dogodila učenjaci nisu odgonetnuli evo
JEST, AL’ NA MJESECU, i odmah sebi odgovaram da su već čitav limburg mjesec.
za iskren govor, onaj narodni, važnije oči negoli preuzete Nisu bili u stanju da ustanove čak ni ono što je svaki prisut-
priče, ili da je, kao što se to često događa, i u jeziku najda- ni Tunguz vidio: da je ono što se naziva svemirskim brodom ili
lje ono što je zapravo bliže. bar nepoznatim letećim objektom bio zapravo leteći konjanik i
da su njegovo koplje i njuška vasionske rage, u trenutku pada,
– Jednog dana vidjeh u selu kako igraju masline. bili usmjereni ka dalekom gradu Banjaluci. n
– Šta pričaš?
– Pričam kako sam vidio ples maslina i kako je to jed-
na od najneobičnijih stvari koje sam u svom životu vidio.
– A gdje si to vidio?
– U Andaluziji, na putu prema moru...
– Pričaš mi, znači, španska sela, zar ne?
– Ispada da je tako. Ipak, onaj ples nikad i nikako ne
mogu zaboraviti...
– Možda zato što si pjesnik.
Znao je da jesam.
STAV 14/12/2017 71
