Page 39 - STAV broj 284

“Glavni igrači” povukli su se na svoje katedre i institute, iza busija i meštarskih stolaca
za žiriranje, u duboku ilegalu “naučno-istraživačkih” projekata, te na posvećene stupce
honoriranih priloga, tribinske turneje i druge javne nastupe (uz dnevnice i putne troškove). Ali
tu nema ničeg spornog. Naša literatura jedan je neozbiljan hobi – niko ni u najgrotesknijem

apsurdu ne pomišlja da se može živjeti od pisanja; autorski honorari su, kad ih ima, minorni,
a najčešće na njihov pomen sijevne zlatni zub tugaljivog čekanja na potpis odgovornog
lica. Zašto bi književni kritičari bili drukčija sorta

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ
urednik@stav.ba
njiževnik Almir Zalihić rođen što znači da se u bespoštednoj refleksiji ogledali spoljašnji događaji. Zato pjesnik
je 1960. godine u Mostaru. Poe- sučeljava i razračunava s “epohom opitne opaža posve drukčije, šire, minucioznije,
zija i proza prevođeni su mu na kataklizme”, u kojoj smo se našli okovani intimnije, a opaženo interpretira raskošnije
Kengleski, njemački, ruski, itali- voljom i načinom jednog “visokosofistici- jer su riječi njegov alat, a jezik njegovo
janski, francuski, makedonski, švedski, ranog barbarizma”: njegova poezija izrasta biće. Oni koji to spoznaju postanu pisci,
arapski, slovenački, albanski i turski je- iz žestine i oporosti neprihvatanja tragične ostali su neizbježni surogat kulturnog i
zik. Autor je 23 knjige poezije, proze, ese- sudbine čovjeka i naroda ovog podneblja javnog života ovog društva. To što je su-
ja i antologija. Zastupljen je u bosansko- te, također, i iz iskonske potrebe za očuva- rogat povremeno glasniji od originala go-
hercegovačkim, balkanskim i evropskim njem kontinuiteta Bića što se, poput raspr- vori o mahanama i slabostima naše kul-
antologijama i pregledima. Nagrađivan je šenog žara, našlo zapretano pod pepelom turne stvarnosti.
za književni i urednički rad. Bio je jedan okrutne historijske stvarnosti.
od osnivača i odgovorni urednik časopisa Postmoderna ravnodušnost toliko se uko- STAV: Zalihića se uglavnom percipira
za književnost Mak, glavni i odgovorni rijenila u našu sredinu da je nadjačala i kao pjesnika, zasluženo naravno. No što
urednik časopisa za književnost i kul- stvarnosnu i ratnu apokalipsu. Čini mi je s Vašim proznim opusom, kao da je
turu Život, glavni i odgovorni urednik se da su pisci odustali od književnih pro- zapostavljen?
GIK Oko. Uredio je i priredio na stotine jekata koji bi pretpostavljali bilo kakav ZALIHIĆ: Stjecajem okolnosti, manje je
knjiga domaćih i stranih autora. Član je angažman ili akciju, bave se trivijalnošću, vidljiv. Naime, intenzivno radim na ne-
Društva pisaca u BiH. Član je društva no- poetike grade na izopćenosti, prisilnom kim rukopisima, a neki završeni čekaju
vinara BiH. Glavni je urednik Izdavačke ili voljnom odmicanju od domovine kao publiciranje. Surova svakodnevna egzi-
kuće Zalihica iz Sarajeva. teme i sudbine. Dakle, u bh. književnosti stencijalna borba najdirektnije utječe na
stvara se poetika nesuprotstavljanja domi- dinamiku spisateljskog rada, tako da je
STAV: Vi ste uspjeli u svojoj poeziji i ono nantnoj poetizaciji i narativizaciji etnički gotovo nemoguće ostvariti planirano u
trivijalno opjevati uzvišenim stilom. S dru- motiviranih osjećaja ponosa, privrženosti, racionalnim terminima.
ge strane, primjetno je da ne bježite od lojalnosti (ili pak zazora) prema pojedinim
tradicije iako vam je repertoar posve sa- krajevima i narodima. “U našem se logoru STAV: Ne čini li Vam se da su pisci i boš-
vremen. Ne čini li Vam se da je za mnoge / svakodnevno hvalimo / da bolje živimo njačka književnost općenito zapostavljeni?
bošnjačke književnike bijeg od vlastitosti / nego Oni / u logoru / svom.” ZALIHIĆ: Ako uopštimo i uprostimo
bio kontraproduktivan? Da su time izgu- Čovjek je ličnost, individualnost. Ne stvari, mogli bismo reći da su u postrat-
bili na autentičnosti, da su se pogubili u postoje dva jednaka čovjeka kao što ni nom bosanskohercegovačkom kontekstu
moru istovjetnih glasova? Primjerice, pri- dva lista na grani nisu ista. U psihologiji dominantne dvije ‒ na prvi pogled suprot-
mjećujemo mnoštvo koje pjeva jednim te iskaza to znači da, pored zajedničkih stavljene ‒ slike o “društvenoj” ulozi pis-
istim glasom ili su u nekom epigonskom crta, svaki čovjek doživljava svijet na svoj ca i književnosti. S jedne strane, imamo
suodnosu dupe – glava?
ZALIHIĆ: Ja nisam htio, a ni mogao način. Opažanje nije mehanički proces, krajnje konzervativno shvatanje pisaca
“bježati ni od vlastitosti ni od stvarnosti”, a čovjek fotografski aparat, magnetofon kao (narodnih) mudraca, a same književ-
pritom ne prestajući buniti se protiv i jed- ili ogledalo u kome bi se jednostavno nosti kao prostora koji služi reprodukciji
ne i druge: moj je pjesnički izraz rezultat
neprestane borbe za samu mogućnost pri- Opažanje nije mehanički proces, a čovjek fotografski
manja u sebe, apsorbiranja i sublimiranja aparat, magnetofon ili ogledalo u kome bi se jednostavno
sušte nepodnošljivosti i neprihvatljivosti svi-
jeta i života, takvih kakvi jesu – svjesno ogledali spoljašnji događaji. Zato pjesnik opaža posve
sam prihvatio rizik da, pomnožen tim i drukčije, šire, minucioznije, intimnije, a opaženo interpretira
takvim svijetom i životom, i sam posta-
nem žrtvom rušiteljsko-ništećeg impulsa raskošnije jer su riječi njegov alat, a jezik njegovo biće. Oni
što tako suvereno vlada zbiljom ove epohe koji to spoznaju postanu pisci, ostali su neizbježni surogat
i ovog prostora. Ili, kako je svojevremeno
rekao književni kritičar, Almir Zalihić pri- kulturnog i javnog života ovog društva. To što je surogat
pada uskom krugu savremenih bošnjačkih
pjesnika koji u duhovno-poetičkom smislu povremeno glasniji od originala govori o mahanama i
dosljedno razvijaju koncept poezije kritike, slabostima naše kulturne stvarnosti

STAV 13/8/2020 39