Page 8 - BROJ 51/GODINA II/SARAJEVO 25.2.2016.

NA MJESTU RATNIH DOGAĐAJA

Dvadeset godina od završetka opsade Sarajeva

DAN KAD SAM

PRESTAO BITI VOJNIK

U svojim prijašnjim izlascima iz Sarajeva zabijao bih se najprije
u hrasničku ćevabdžinicu nedaleko od tunela. Nakrkao bih se

ćevapa i kajmaka, pa ih poslije pola sata povraćao jer se organizam
odvikao od normalne hrane. Ovaj sam put samo prošao pokraj
Piše: Nebojša ŠERIĆ ŠOBA
ćevabdžinice i krenuo prema “riži”, kako smo zvali kamenjar kojim
se išlo gore-dolje Igmanom. Čizme su šljapkale kroz bljuzgu,
oprema me vukla unazad. Kao na Igmanskom maršu, gledao
sam u mračne siluete boraca ispred sebe i gazio u njihove stope

rolazio sam i prije kroz tunel.
Savladao sam “gradivo” u pret-
hodnim prolascima. Znao sam
Pda glavu moram držati dolje, jer
razbijene mi se glave nije išlo pješice uz
Igman. Ovaj put, za razliku od prethod-
nih, voda je na nekim mjestima bila do
koljena. Na sredini je zrak bio zagušljiv
kao u podmornici u kojoj se desila ha-
varija, pa posada na dnu pokušava disati
kroz respiratore čekajući čudo. Čizme su
bile pune vode, ništa nisam mogao učini-
ti. Sudarao sam se s ljudima koji su išli
nazad u grad. Sretni, prtili su koješta za
klopu, kao da ih je ondje čekao godiš-
nji odmor na plaži uz koktele i masažu.
Neko reče: “Na pola smo puta.”
A samo koji dan ranije čekao sam
u redu da dobijem NSK (Neue Slowe-
nische Kunst) pasoš, koji se izdavao
u Narodnom pozorištu kao dio njiho-
ve umjetničke prezentacije “Država u komadom hljeba, komadićem margari- Prije koji dan prevrnuo se ovdje ka-
vremenu”. Gurao se s ljudima kojima na i hladnim čajem. mion pun ljudi. Put je bio nesiguran. A
je bilo šta nalik na pasoš ulijevalo nadu U svojim prijašnjim izlascima iz Sa- tako smo se nadali da će nas kamioni-
u putovanje prema dalekom Novom rajeva zabijao bih se najprije u hrasničku ma prebaciti do Malog Polja, odakle se
Zelandu, što dalje od opsade, gladi i ćevabdžinicu nedaleko od tunela. Nakrkao išlo dalje prema “ljepotama” Treskavice.
smrti. Iako je bilo potpisano primirje, bih se ćevapa i kajmaka, pa ih poslije pola Kalemio sam cigarete idući uzbrdo, žar
malo ko je vjerovao da će se ono zaista sata povraćao jer se organizam odvikao od na njihovim vrhovima davao mi je nadu
ostvariti. Toliko smo puta već bili na ko- normalne hrane. Ovaj sam put samo pro- da ću se možda uskoro ogrijati. Više ni-
rak od prestanka rata. Laibachov kon- šao pokraj ćevabdžinice i krenuo prema sam znao u kakvom sam se vremenskom
cert spucao me šakom u glavu, bilo je “riži”, kako smo zvali kamenjar kojim se vakuumu nalazio, nisam mogao ni raz-
vanzemaljski biti na velikom koncertu išlo gore-dolje Igmanom. Čizme su šljapkale mišljati od umora. Bio sam kao zombi
i gledati nešto što sam mislio da me u kroz bljuzgu, oprema me vukla unazad (ne koji se kretao u nekom neodređenom
ovom životu neće zapasti. Nakon kon- računajući teški pancir koji mi je poodav- smjeru. Htio sam sjesti, malo odmoriti,
certa, vratio sam se kući, spakirao se i no srastao s kožom). Kao na Igmanskom ali su me dizali i kuražili. Opremu, koju
pravac na Žuč, u blato i poluokruženje, maršu, gledao sam samo mračne siluete bih najradije odbacio, morao sam tegliti,
u truhlu ćebad i totalno smrzavanje, s boraca ispred sebe i gazio u njihove stope. jer ko je mogao znati šta nas gore čeka.

8 25/2/2016 STAV